Iannis Xenakis – svoj čovjek na čelu avangarde

Xenakis se najprije bavio arhitekturom, surađujući s Le Corbusierom. Bio je asistent, a s vremenom je dobivao sve teže zadatke. U njegove radove ubrajaju se dječji vrtić na krovu zgrade u Nantesu, dijelovi vladine zgrade u Chandigarhu u Indiji, ovalne staklene površine na samostanu Svete Marije La Tourette, dominikanski samostan u dolini blizu Lyona i, naravno, Philipsov paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. godine.

Le Corbusier & Xenakis: Philipsov paviljon na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. godine.

..................................

Istovremeno, dok je radio za Le Courbusiera, Xenakis je proučavao harmoniju i kontrapunkt te skladao. Radio je sve usporedo, a tražio je usmjerenje od nekoliko učitelja koji su ga, međutim, uglavnom odbijali. To je bio slučaj s NadIiom Boulanger, Arthurom Honnegerom, Dariusom Milhaudom, sve dok na preporuku bliske prijateljice nije otišao kod Messiaena, koji je odmah prepoznao njegov talent i savjetovao mu da svoje znanstvene pristupe primijeni na glazbu.

Xenakis je Messiaenova predavanja redovito pohađao od 1951. do 1953. Messiaen je sa studentima proučavao glazbu iz širokog spektra žanrova i stilova, s posebnom pozornošću usmjerenom na ritam.

Xenakisove skladbe nastale u razdoblju do studija kod Messiaena uglavnom su bile inspirirane grčkim tradicijskim melodijama, Bartokom, Ravelom i drugima. Nakon studiranja kod Messiaena otkrio je serijalizam i stekao duboko razumijevanje za suvremenu glazbu. U to su vrijeme kod Messiaena studirali Karlheinz Stockhausen i Jean Barraqué.

Messiaenov modalni serijalizam utjecao je na Xenakisovo prvo djelo velikih razmjera, Anastenariju iz 1953., triptih za zbor i orkestar temeljen na antičkom dionizijskom ritualu. Treći dio triptiha, Metastasis, općenito se smatra skladateljevom prvom zrelijom skladbom; izdvojena je iz triptiha i označena kao službeni početak Xenakisova opusa.

Rezultat stila temeljenog na procedurama deriviranima iz matematike, arhitektonskim principima i teoriji igre bilo je Xenakisovo izdvajanje na čelo avangarde ­­– iako se nikada nije smatrao članom neke klike ili grupe.

Uvijek je bio svoj čovjek. Primjerice, nikada nije prihvatio totalni serijalizam, a izbjegavao je tradicionalnija uređenja u harmoniji ili kontrapunktu – umjesto toga, razvio je druge načine za organiziranje guste mase zvuka, što je svojstveno njegovim prvim skladbama. Takvi stohastički ili nasumični postupci utemeljeni su na matematičkim principima, a kasnije su povjereni na realizaciju računalima.

Nakon što je napustio studio Le Corbusier 1959. godine, već je mogao živjeti od skladanja i poučavanja, a ubrzo je prepoznat kao jedan od najvažnijih europskih skladatelja.

Bio je poznat po glazbenim istraživanjima na području kompjutorizirane glazbe, za čije je potrebe osnovao Equipe de Mathématique et Automatique Musicales, 1969.

Osim na Sveučilištu u Indiani, gostovao je kao predavač i na pariškoj Sorbonni. Uz to, autor je članaka i eseja o glazbi, od kojih je vrlo poznata i knjiga pod naslovom Formalizirana glazba iz 1963. godine.

Svoje posljednje djelo, O-mega, za solo udaraljkaša i komorni orkestar, završio je 1997. Zbog pogoršanoga zdravlja više nije mogao raditi. Dvije godine kasnije dobio je prestižnu svjetsku nagradu Polar Music, a umro je u veljači 2001. u Parizu.

………………………………………………………...

Iannis XENAKIS

Ideje koje dobijem, postavljam iznad zabave.

Bruce Duffie snimio je 1997. godine telefonski razgovor sa skladateljem Iannisom Xenakisom, koji je kasnije emitiran na WNIB-u, radiopostaji za klasičnu glazbu u Chicagu, gdje je Duffie 25 godina radio kao urednik i producent.

Kako dijelite vrijeme između skladanja i drugih svojih aktivnosti, poput matematike i arhitekture?

Iannis XENAKIS:

Ne znam. To vam ne znam reći.

Vi i predajete?

Iannis XENAKIS:

Da, bio sam na Sveučilištu Indiana u Bloomingtonu, predavao sam tamo pet godina. To je bilo prije dvadeset godina. Onda sam se vratio u Pariz i ovdje pišem glazbu.

Sada samo pišete glazbu?

Iannis XENAKIS:

U ovome trenutku da.

Sad kad imate sve svoje vrijeme za sebe, je li to dovoljno za skladanje?

Iannis XENAKIS:

Pokušavam skladati, ali nisam previše produktivan, jer to zahtijeva puno vremena. Ne želim se ponavljati ili kopirati, pa tražim nove stvari svaki put kad pišem novu skladbu. Imam narudžbe iz Engleske, Njemačke i Francuske.

Kada dobijete narudžbu, prema čemu odlučujete hoćete li je prihvatiti?

Iannis XENAKIS:

Ako imam dovoljno vremena – prihvatim je. Ako nemam, kažem: Ne sada, pokušajte ponovno.

Znate li unaprijed, kad počinjete pisati djelo, koliko će trajati taj proces?

Iannis XENAKIS:

Nemam pojma, zato što treba vremena za promišljanje i zapisivanje ideja. Uglavnom su to narudžbe za orkestar, ali radio sam i komade za vrpce u svom studiju u Parizu.

Komad za vrpcu će, naravno, uvijek imati istu izvedbu, ali djelo za živu izvedbu svaki će se put malo razlikovati.

Iannis XENAKIS:

Tako je. To je možda razlog zbog kojeg više volim pisati za orkestar.

Kad pišete za orkestar, koliko dodatnog doprinosa očekujete od dirigenta i svirača?

Iannis XENAKIS:

Maksimalno! Ja pišem djela koja su glazbenicima katkad teška za izvođenje; katkad i dirigentima, ali koga briga.

Jesu li sva vaša djela zapravo različiti aspekti vas samih?

Iannis XENAKIS:

Mislim da jesu. Postoje različiti aspekti mojih ideja ili mojih konstitucija, kako god. Morate staviti sebe u samo djelo, to je problem. Ako kopirate od drugih djela ili skladatelja, izgubljeni ste. Naravno, možete to napraviti. Postoje mnogi skladatelji koji upravo tako rade, ali ja ne mogu podržati tu ideju, moram biti drugačiji. To mora uvijek biti drugačije i od ostalih mojih djela.

Svako se djelo mora razlikovati od svega što ste ikada napisali?

Iannis XENAKIS:

Tako je, da. Mora tako biti. Vrlo je teško, ali trudim se tako raditi. U suprotnome, zašto bih uopće pisao?

Postoji li neka zajednička nit koja povezuje vašu glazbu s glazbom drugih skladatelja današnjice ili općenito skladatelja iz prošlih stoljeća?

Iannis XENAKIS:

Ne, mislim da ne, osim instrumentarija. Ako pišete za orkestar, imate instrumente kakvi su bili i prije sto godina. Ali, način na koji se sviraju i ono što sviraju mora biti drugačije. Inače ne vrijedi, jer tada kopiram druge ljude, a to ne želim.

Čuli ste mnoge izvedbe svojih skladbi. Jeste li zadovoljni onim što ste čuli?

Iannis XENAKIS:

Ne uvijek. Katkad dirigent i orkestar otkriju nove stvari u mome zapisu – više od samih tonova – ali nekad to izostane. Skloni su, kako bih to nazvao, inerciji.

Postoji li savršena izvedba?

Iannis XENAKIS:

Ne, ali se netko približi tome pojmu. Kad mi se svidi izvedba, onda je u redu. Ako mi se ne svidi, onda nije. Ali, ako mi se sviđa, to ne znači da je savršena. To ovisi o mnogo stvari – akustici, dvorani, čak i publici.

Čini li vam se da s vremenom publika vašu glazbu cijeni i razumije sve više?

Iannis XENAKIS:

Da, pogotovo mlađi ljudi. Stariji je možda ne razumiju toliko, baš zato što su stari.

Trudite li se svejedno privući i starije ljude ili ih jednostavno ignorirate i pišete za mlađe?

Iannis XENAKIS:

Ne, ne marim za to. Pišem što god želim, ali, kažem, primjećujem da su mlađi ljudi puno skloniji mojoj glazbi nego stariji.

Veliko pitanje je onda: zašto skladate?

Iannis XENAKIS:

Ne znam. To dolazi iznutra. Nemam pojma. Mnogo godina sada već pišem glazbu i ne znam zašto. Počeo sam skladati dosta kasno, već sam prešao dvadesetu, i bila je to dobra motivacija za postojanje. Također, pokušavao sam učiniti nešto drugačije... Inače ne postojite.

Morate učiniti nešto drugačije ili ne postojite?

Iannis XENAKIS:

Tako je.

Jeste li tako osjećali i kad ste dizajnirali zgrade?

Iannis XENAKIS:

Da. Kad sam radio kod Le Corbusiera, dizajnirao sam zgrade koje nisu bile prekomplicirane, ali on ih je prihvatio. Na primjer, Samostan La Tourette. Napravio sam sve nacrte, uključujući prozore s vertikalnim odjeljenjima. On je prihvatio moje ideje.

To je bila njegova zgrada, ali vi ste obavili dio posla?

Iannis XENAKIS:

O, da.

Je li to u neku ruku jednako kao kad netko drugi orkestrira, na primjer, vaš komad za klavir?

Iannis XENAKIS:

Nije isto, zato što orkestracija mora slijediti male geste koje ste zamislili za jedan instrument ili manji ansambl. No, morate imati povjerenja u instrument koji ste odabrali – on mora sam za sebe moći izraziti vaše ideje. Instrumentacija je dio onoga što začnete, stoga svaki instrument mora biti primjenjiv onome što ste zamislili, inače gubite bitku.

Glazba je uvijek bitka?

Iannis XENAKIS:

Uvijek je bitka. Meni da.

Pobjeđujete li uglavnom?

Iannis XENAKIS:

Ne znam. Trudim se.

Pitat ću vas još jedno veliko pitanje – koja je svrha glazbe?

Iannis XENAKIS:

Ne znam. Mislim da glazba koju ja pišem nije bitna mnogim ljudi. Ona je kao otok. Katkad se svidi nekolicini, a drugima ne.... Ali, treba vremena. Možda će nakon moje smrti biti više interesa za ono što sam radio. Meni to nije problem, jer ionako ne mogu raditi ništa drugo. Pišem glazbu i ne marim za to što će i kad publika prihvatiti. Važno je da dobivam narudžbe i nastojim ih ispunjavati, tako da svaki put radim nešto drugačije.

Ali, očito, ako vam ljudi i dalje šalju narudžbe, cijene barem nešto od onoga što radite, zar ne?

Iannis XENAKIS:

 Da, mislim da je tako, a ljudi koji to cijene uglavnom su iz Engleske i Njemačke, a ne iz Francuske.

Zašto je to tako?

Iannis XENAKIS:

Ne znam. Jednostavno je onih koje zanimaju nove i složenije stvari više u Engleskoj i Njemačkoj.

Imate li savjet onima koji će doći slušati vaše skladbe?

Iannis XENAKIS:

Ne. Mislite li i na davanje savjeta meni?

Da.

Iannis XENAKIS:

Ne. Oni me ne mogu savjetovati. Ja sam majstor u onome što radim. Predlažem stvari, pa ako im se svide – OK, ako ne – ništa strašno.

Mnogo ste se bavili i poučavanjem. Kakav savjet imate mlađim skladateljima koji tek dolaze?

Iannis XENAKIS:

Da budu neovisni. Predavao sam u Bloomingtonu, na Sveučilištu Indiana. Predavao sam kompoziciju studentima i ne znam kakvi su rezultati jer sam otišao i vratio se u Pariz.

Dok ste bili tamo, jeste li bili zadovoljni onim što su studenti skladali?

Iannis XENAKIS:

Pa, ne baš. Ja sam ih poučavao, ali nisam previše mario za ono što su radili. Naravno, mogao sam im reći da je nešto važnije ili da nešto nije bitno, ali nisam se htio postavljati između onoga što su radili i samoga rezultata.

Znači, više ste ih usmjeravali nego vodili?

Iannis XENAKIS:

Da, tako je.

Uskoro ćete navršiti 75 godina. Jeste li zadovoljni onime što ste do sada postigli?

Iannis XENAKIS:

Ne! Ja nikad nisam zadovoljan. No, kad mi ljudi kažu da su vrlo zainteresirani, osjećam kao da sam uistinu napravio nešto. Ali, to nije važno. Važno je da moram pisati. Ako ne moram pisati – tj. ako mi to ne uvjetuje neka narudžba – onda sam gotov. Tad se može reći da je moja karijera završila.

Dakle, da nemate narudžbe, ne biste skladali?

Iannis XENAKIS:

Ne znam. Nemam pojma.

Postoje li skladbe koje pišete a da ih nitko nije naručio?

Iannis XENAKIS:

Primijetio sam da moram izmisliti nešto drugačije. Pa, ako nemam nikakvu narudžbu, mogu nastaviti s onim o čemu razmišljam, bez obzira na to hoće li biti izvedbe. Moram to zapisati.

U vašoj glazbi postoji umjetničko dostignuće. Ima li tu i zabave?

Iannis XENAKIS:

Ah, zabava. Ne, ne zanima me taj segment. Moram zapisati ideje koje dobijem, tako da njih postavljam iznad zabave. Ako ljudi to dožive kao zabavu, dobro za njih! Mene nije briga.

Je li vam stalo do izvedbe?

Iannis XENAKIS:

Do izvedbe, da! Mora biti dobra izvedba! Pišem u namjeri da to bude dobra izvedba. Želim sebi dobro, ali i dirigentu, glazbenicima i publici.

Dakle, pišete više za glazbenike nego za publiku?

Iannis XENAKIS:

Pišem teške komade. Glazbenici su zadovoljni kad postignu uspjeh i svladaju teškoće. To je poseban aspekt pisanja glazbe... Ako ste šeprtljavi ili prejednostavni, glazbenicima nije stalo.

Bavili ste se i matematikom, zar ne?

Iannis XENAKIS:

Pohađao sam politehničku školu. Uživam u računanju i sličnim stvarima. Bio sam također inženjer i arhitekt. Bio je to dio moje obuke i mojih otkrića. Ali i glazba, tako da imam tri stvari koje postoje istovremeno.

Zašto se uvijek čini da postoji veza između glazbe i matematike?

Iannis XENAKIS:

O, pa zato što se glazba temelji na matematici. Akustika, na primjer.

Pisali ste i elektroničku glazbu.

Iannis XENAKIS:

Da, ali ne često jer ljudi ne vole glazbu za vrpcu, kako se to zove.

Jeste li pisali neka djela i za glas?

Iannis XENAKIS:

Jesam. Pogotovo za glas u antičkim tragedijama o Eshilu, Sofoklu i Euripidu. Ali, s novim načinom pjevanja, naravno.

Jeste li optimistični u vezi s cjelokupnom glazbom u budućnosti?

Iannis XENAKIS:

Ne znam. Mislim da je sada vrlo loše razdoblje za pravu glazbu. Postoje svakakvi ljudi koji skladaju beznačajna djela. Orkestri ne mare – oni preferiraju svirati glazbu prošlosti jer im je tako lakše. Kad od njih zatražite nešto novo ili različito – oni to ne žele.

Ali vi se trudite iz njih izvući to novo i drugačije.

Iannis XENAKIS:

Trudim se raditi što god poželim i mislim da je to projekt skladatelja, barem valjanog. No, to ne znači da se ljudima treba svidjeti. Uglavnom im se i ne sviđa. Kad sam zadnji put bio u New Yorku, publika je bila sretna jer je mogla čuti nešto drugačije od onoga na što su navikli.

Veseli li vas što se djela koja ste napisali prije pedeset godina i danas sviraju?

Iannis XENAKIS:

Ja ih ne slušam jer ne želim da utječu na mene. Moram pisati nešto drugačije od toga, apsolutno novo.

Ali, vaša se starija djela izvode.

Iannis XENAKIS:

Da, ali ne zanima me to. Povremeno čujem kako ljudi komentiraju: „On je inteligentan; to je napravio potpuno točno ili posve netočno“. Teško bi mi bilo vjerovati samome sebi.

Mislite li da se djelo koje ste davno napisali treba mijenjati i evoluirati?

Iannis XENAKIS:

Ovisi o vještini izvođača, ali nije u mojoj kontroli.

Biste li željeli to moći kontrolirati?

 Iannis XENAKIS:

Ne, to mora biti iznenađenje

Priredila: Petra PAVIĆ