TEMA ŠKOLSKIH NOVINA: NITKO NE PROVJERAVA ŠTO DJECA I MLADI RADE U ONLINE OKRUŽENJU

Medijski opismeniti djecu, ali i roditelje

ponedjeljak, 16. ožujka 2020.

Djeca i mladi danas internetu najčešće pristupaju putem pametnih telefona, u online okruženju provedu i nekoliko sati dnevno, a više od polovice njih mogu uvijek pristupiti internetu, kadgod i gdjegod to požele.

 Medijski opismeniti djecu, ali i roditelje

Većina se njime koristi za društvene mreže ili igrice, a da su nesvjesni svih opasnosti koje im prijete pokazuje podatak da je svako treće dijete u dobi od devet do 17 godina komuniciralo na internetu s osobama koje nisu upoznali uživo. Još više zabrinjava što se svako deseto dijete, kod tinejdžera i češće, susrelo uživo s osobnom koju su upoznali na internetu.

Pokazalo je to globalno europsko istraživanje EU Kids Online 2020, u sklopu kojega je Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu istražilo internetske navike hrvatskih učenika osnovne i srednje škole. Nalazi hrvatskog dijela istraživanja upućuju na potrebu edukacije i poučavanja djece i mladih o njihovoj sigurnosti i mogućim rizicima, kako bi što ranije i što uspješnije naučili provjeravati sadržaje s kojima se susreću na internetu. Jednostavnije rečeno, da bi znali primijetiti kakvi ih sadržaji uznemiravaju, vrijeđaju, ali i naučili kako se korektno i pristojno ponašati u online okruženju, jer virtualno nasilje nažalost uzima sve više maha.

■ EDUKACIJA OD NAJRANIJIH DANA ■

Da je to potrebno govori i podatak kako je u proteklih godinu dana više od pola djece u dobi od devet do 17 godina primilo povrjeđujuću ili neprimjerenu poruku. Dvije trećine djece na internetu u proteklih je godinu dana vidjelo seksualne fotografije ili film gole osobe, a da im to nije bila namjera.

Za koordinatoricu projekta Lanu CIBOCI, potpredsjednicu Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, nema sumnje – djecu i mlade, nažalost, nikad ne ćemo moći potpuno zaštititi od nasilja i neprimjernih sadržaja na internetu. Ipak, svi smo mi odrasli – neovisno u svojoj ulozi u dječjim životima, kao roditelji, odgajatelji, učitelji ili članovi obitelji – jednako odgovorni u njihovu educiranju o načinima zaštite od bilo koje vrste nasilja u životu, pa tako i od elektroničkog nasilja.

Važno je od najranijih dana raditi na prevenciji elektroničkog nasilja, upozoriti djecu i učiti ih pravilima primjerenog ponašanja na internetu. Ako djeca već u prvom razredu osnovne škole posjeduju vlastiti pametni telefon uz pomoć kojeg mogu pristupati internetu, onda je nužno i da s medijskim obrazovanjem počnemo najkasnije kada djeca uđu u školske klupe – ističe Ciboci.

Djeca su zapravo potpuno nesvjesna opasnosti koje vrebaju na internetu. Prije nekoliko je godina bilo jako popularno, podsjeća naša sugovornica, označavanje mjesta na kojima ste bili u određenom trenutku što su vrlo često radila upravo djeca, nesvjesna da time i potencijalnim predatorima pokazuju svoje dnevne navike i mjesta na kojima se svakodnevno kreću.

Mnoga djeca među svojim prijateljima imaju i osobe koje uopće ne poznaju, jer često prihvaćaju sve zahtjeve za prijateljstvom, budući da se popularnost u društvu vrlo često među njima mjeri brojem prijatelja i takozvanih lajkova na društvenim mrežama.

Danas je, više nego ikad, potrebno staviti naglasak na medijsko obrazovanje unutar formalnog obrazovnog sustava, jer povremene izvannastavne edukacije nažalost nisu dovoljne. Pritom je važno educirati i same roditelje koji su, kao što je pokazalo ovo istraživanje, svjesni da se djeca bolje koriste novim tehnologijama od njih samih pa katkad u situacijama u kojima bi trebali djeci biti najveća podrška ne znaju kako im pomoći. Ostavljaju djecu da se sama nose s izazovima na internetu.

Roditelji su pak prvi medijski odgajatelji djece, naglašava Ciboci, i ako želimo da djeca izrastu u odgovorne medijske korisnike koji će kritički razmišljati o medijskim sadržajima važno je da su i sami roditelji medijski pismeni.

Vrlo često upravo mame i tate komentiraju da mediji imaju preveliku ulogu u dječjim životima, da se današnja djeca gotovo uopće ne odvajaju od pametnih telefona i pitaju za savjete. Ali nisu ni svjesni da količina vremena koju djeca provode uz medije vrlo često odgovara medijskim navikama roditelja, navodi Ciboci:

Roditelji često kritiziraju da se djeca po noći, umjesto da spavaju, dopisuju s prijateljima ili igraju igrice na pametnim telefonima i da jednostavno ne znaju kako im objasniti da mobitelima nije mjesto u spavaćoj sobi. I uvijek ih pitam: 'A gdje su vaši pametni telefoni kad idete na počinak?' Većina roditelja odgovori – u spavaćoj sobi, jer im služe kao budilice. I kako očekivati da će djeca shvatiti da medijima nije mjesto u spavaćoj sobi kad jednostavno slijede primjere svojih roditelja?!

■ ČAROLIJA EKRANA ■

Roditelji jako griješe u odgojnim metodama vezanima za nove tehnologije, što možemo vidjeti na svakom koraku. Djeca rane dobi mirno sjede u kolicima s pametnim telefonom u rukama, potpuno opčinjeni tom spravicom i onime što gledaju na ekranu. Čarolija je to za djecu, ali i za roditelje koji su zadovoljni, jer je to umirilo njihova dvogodišnjeg vražićka, koji stalno nekamo jurca, penje se, istražuje prostor, poseže svojim ručicama gdje smije i ne smije, opisuje česte situacije psihologinja Eleonora GLAVINA iz čakovečkog DV Cipelica:

Čarolija djeluje. Vražićak mirno sjedi u kolicima, a negoduje samo kad mu uzmu pametni telefon, pa je zato i bolje ne ga dirati. I tako vrijeme koje bi dijete trebalo provesti u stalnoj interakciji sa socijalnom okolinom i istražujući ono provede sjedeći, hipnotizirano malim ekranom u svojim rukama.

Suprotno tome, rezultati istraživanja iz područja neuroznanosti upućuju na evolucijsku potrebu ljudskih bića za interakcijom, emocionalnom povezanošću i jezično-govornom stimulacijom u ranoj dobi kao poticaj razvoju neuroloških struktura. Mozak u ranoj dobi treba biti emocionalno stimuliran da bi bio u modu za učenje, govori nam Glavina i upozorava da se potencijali za jezično-govorni razvoj ne će razviti ako dijete nije intenzivno stimulirano govorom odraslih s kojima je emocionalno vezano.

Jezik nam je potreban za složene misaone funkcije kao što su rezoniranje, povezivanje, stvaranje koncepata, generalizaciju, objašnjava naša sugovornica, i pita se – ako dijete nije bilo odgovarajuće stimulirano i nije usvojilo govor i jezik, kakve će to posljedice imati za kasniji razvoj:

Kretanje u ranoj dobi također je iznimno važno, ne samo za razvoj lokomotornog i osjetilnog ustava u cjelini, već i za razvoj mozga. Našem je mozgu urođena potreba za takvom vrstom stimulacije. Što kad se dijete ne kreće dovoljno u ranoj dobi? Kakve će to posljedice imati za kasniji razvoj?

Nažalost, sve češće u praksi susrećemo djecu rane dobi koja imaju teškoće u komunikacijskom razvoju. Ne uživaju u istraživanju, čak ni u igri, zabrinuta je vrtićka psihologinja iz Čakovca.

U istome gradu radi profesorica Ivana RUŽIĆ, koja godinama predaje informatiku u čakovečkoj Prvoj osnovnoj školi. Budući da s učenicima provodi brojne međunarodne projekte iz tog područja, jasno je da nije protiv uvođenja tehnologije u nastavni proces. Ali…

I ona se slaže da je najveći problem što djeca ne prepoznaju opasnosti koje im prijete u online okruženju. Učili su o njima, kaže, čuli su o njima u školi, prisjećaju se toga, no u stvarnosti ih često ne prepoznaju, jer online okružje doživljavaju uglavnom samo za zabavu, igru, komunikaciju s prijateljima... Mnogo djece uopće ne razgovora o toj temi sa svojim roditeljima, a ni roditelji nisu educirani te se i sami ponašaju neodgovorno u online okružju.

Pozivam roditelje na suradnju s učiteljima i školama. Često se roditelji oglušuju na upozorenja, a radionice i predavanja o toj temi na roditeljskim sastancima prihvaćaju olako. Tek kad se dogodi neželjena situacija, prvo dolaze u školu tražiti rješenja i krivce.

■ PRVO PITAJU ZA Wi-Fi ■

Pitamo Ružić ima li u Hrvatskoj dovoljno stručnjaka koji bi pomogli djeci kad se nađu u opasnosti koja im prijeti putem interneta. Djeca bi se prvo trebala obratiti roditeljima, a potom bi roditelji i djeca trebali zajedno potražiti stručnu pomoć. Postoje različite mrežne stranice sa savjetima za djecu i roditelje, ali bi se i u obitelji zajedno trebalo razgovarati o toj temi, pročitati savjete, raspraviti o tome.

Roditelji bi prije svega trebali biti uzor svojoj djeci, u svemu, pa tako i uporabi tehnologije. Najjednostavniji i najlakši način da umirimo dijete, karikira Ružić, odnosno da ga stavimo u sigurno i toplo okružje, da se ne prehladi ili ne ogrebe, jest da ga smjestimo u sobu ispred tableta i računala. Djeci je to, dakako, zabavno, a možda ni ne znaju za druge mogućnosti pa se veoma lako „navuku”, budući da je i cijelo njihovo društvo online. No djeca sama ne znaju granice, rekla nam je ova profesorica informatike. Roditelji su tu da prate i ograničavaju vrijeme provedeno na tabletu i mobitelu. Možda kad bi djeca i roditelji zajedno obavljali jednostavne kućanske poslove, tad bi i imali više slobodnog vremena da ga zajedno provedu u prirodi, razgovoru:

Pogledamo li naše učenike, oni se neprestano služe svojim mobitelima, slabo komuniciraju lice u lice, teško se usmeno i pismeno izražavaju. Zbog pretjerane uporabe tehnologije zanemaruju socijalne vještine. Pri dolasku u novu sredinu, prije upoznavanja i predstavljanja, traže lozinke za Wi-Fi – otkriva nam Ružić ono što ćemo i sami vidjeti ako barem malo otvorimo oči i promotrimo kako se djeca odnose prema virtualnome svijetu.

Situacija s prekomjernom i neopreznom upotrebom interneta nije ništa bolja ni u srednjim školama. Potvrđuje nam to profesorica informatike iz vukovarske gimnazije. Sanja PAVLOVIĆ ŠIJANOVIĆ nadaleko je poznata kao nastavnica koja iz svojih učenika izvlači ono najbolje te da im uz brojna informatička znanja usađuje i svjesnost o online opasnostima. Jer, kako sama kaže, odgovornost odraslih utrti je put i poučavati djecu i mlade o svemu što boravak u virtualnom svijetu nosi sa sobom i o svemu što je potrebno kako bi u tom svijetu bili sigurni. Zato je možda najvažnije pitanje – znaju li odrasli prepoznati opasnosti online okruženja.

Zbog brzog napretka tehnologije i modernog načina života, govori nam, sve se više govori o ovisnosti o internetu koja je ovisnost novog doba. Ovisnost o internetu danas je najčešće ovisnost o društvenim mrežama i ovisnost o igricama koja pogađa sve dobne skupine, ali su djeca i adolescenti najrizičnija skupina. Međutim, nameće se pitanje jesu li to loše strane interneta kao društvenog fenomena ili su to naše slabosti, navodi Pavlović Šijanović:

– Dijeljenje objava, takozvani lajkovi i pozitivni komentari vrlo lako mogu postati zamkama digitalnog doba, budući da donose privremeno zadovoljstvo, osjećaj prihvaćenosti i odobravanja, no vrlo je kratkoga vijeka. Stoga se lako ulazi u začarani krug, a sve samo kako bi ostali na vrhu ljestvice popularnosti. Važno je naglasiti da se ovdje radi isključivo o virtualnim priznanjima koja lako mogu dovesti i do nezadovoljstva i smanjiti razinu samopoštovanja, a povećati razinu nesigurnosti ako lajkovi i pozitivni komentari izostanu.

■ UBLAŽAVANJE DOSADE ■

Naša je vukovarska sugovornica prilično uvjerena da bi umjesto zabrana bolje rješenje za probleme s kojima smo suočeni bio razgovor s djetetom o pitanjima upotrebe interneta kao i dogovaranje pravila uz jasno postavljanje granica vezanih za primjenu svekolike digitalne tehnologije te poticanje drugih interesa i društvenih aktivnosti. I ona ističe, upozorava da mnogi roditelji nisu svjesni opasnosti kojima se djeca izlažu dok drže mobitel u rukama. Velik broj roditelja, kako bi imali svojih pet minuta mira, daju mlađoj djeci mobitel ili nešto slično u ruke te im dopuste provođenje mnogo vremena pred ekranom. Kratkoročno je to roditeljima dobro rješenje. Međutim, tu je niz čimbenika koji štetno djeluju na zdravlje mališana osobito kad su u pitanju grafomotorika, govor, koncentracija, koordinacija… Pojednostavljeno rečeno, roditelji bi, unatoč brojnim obvezama, morali osigurati vrijeme koje će provoditi s djecom, što bi sigurno i smanjilo vrijeme koje djeca provode uz tehnologije.

Mladi, naročito dječaci i mladići, internetom se koriste za igranje online igrica. Iznimno popularni Fortnite postao je svojevrsna supkultura kojoj se ne nazire kraj. Videoigrama učenici ublažavaju dosadu. No tanka je granica između opuštanja i bijega od problema, zaključuje Pavlović Šijanović:

– Nažalost, mnogi igraju videoigre kako bi u virtualnom svijetu stvorili život kakav u stvarnosti nemaju. Ovo se posebno odnosi na adolescente koji su nezadovoljni i nesretni svojom pozicijom u društvu i koji se u videoigrama osjećaju ugodnije i prihvaćenije. Igranje videoigara ne smije dovesti do točke zanemarivanja onih aktivnosti koje bi u životu morale biti na prvome mjestu, znati da videoigre ne mogu zamijeniti fizičke aktivnosti, biti svjestan činjenice da okrutne i nasilne igre mogu dovesti do navikavanja na nasilje, čime mogu pružiti pogrješna očekivanja o stvarnom životu.

Zbog svega se toga i vukovarska profesorica slaže s onima koji sadržaj stavljaju ispred forme i postavljaju pitanje pametne i svrhovite uporabe digitalne tehnologije, u svim aspektima društva, pa i školama koje imaju veliku ulogu u životima mladih ljudi. Upotreba tehnologije u odgojno-obrazovnim ustanovama zaista mora biti svrhovita, u edukativne svrhe.

■ KODIRANJE I DEKODIRANJE ■

Novi mediji, dakle, nisu loši sami po sebi niti ih možemo izbjeći zbog vremena u kojem živimo. Ali, sve ovisi o tome koliko se njima i kako koristimo. Ako djeci želimo ograničiti pretjerano korištenje medijima, važno je od početka postaviti jasna pravila upotrebe medija, ali i ponuditi djeci dodatne aktivnosti zbog kojih ne će imati potrebu sate i sate svakoga dana provoditi na internetu ili ispred ekrana. A budući da aktualna kurikularna reforma sve više djeci, pa i prvašićima, gura tablete i druge ekrane u ruke, nije teško zaključiti da cijela priča ne ide u dobrom smjeru i da bi rezultati sljedećeg istraživanja o online navikama djece mogli biti još zastrašujući. Osim ako kao društvo ne povučemo ručnu kočnicu.

Jer, kao i sve drugo u životu, tako je i tehnologijom, baš zato što smo njome okruženi, važno koristiti se na primjeren način. Pretjerana upotreba niti jednog uređaja ne može biti pozitivna, zaključuje Lana Ciboci iz Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu:

Medije je nužno prilagoditi dječjoj dobi i ne smijemo nikad zaboraviti tvrdnju francuske stručnjakinje Divine Frau Meigs – nema kodiranja bez dekodiranja. Ako djeci damo medije u ruke, moramo ih naučiti i kritički vrjednovati medijske sadržaje. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]      

MARKO ŠOLIĆ, PROFESOR INFORMATIKE, OŠ MATIJE GUPCA, ZAGREB 

Reformatori ne znaju zašto bi uveli tehnologiju u nastavu

Internet je neizbježan i pogrješno bi bilo djecu potpuno odvojiti od njegove uporabe. Ali djeca ostaju prepuštana sama sebi. Velika je zabluda i mišljenje da djeca „znaju raditi” na tabletima ili računalima samo zato što se njima intenzivno koriste, ali mi pritom ne znamo što djeca zapravo rade

Djeca se ne rađaju s urođenom sposobnošću prepoznavanja opasnosti koje im prijete na internetu, a svakako ih ne mogu naučiti niti spontanom uporabom. Ključ je edukacija – kako djece, tako i roditelja. Djeca s kojom se ispravno radilo kod kuće i u školi bez većih problema prepoznaju opasnosti.

U novom kurikulumu informatike postoji cijelo područje „E-društvo” u sklopu koje se teme poput sigurnosti na internetu mogu vrlo detaljno obraditi. Smatram da problem nije preopširno gradivo informatike nego pretjerana opterećenost informatičara drugim poslovima. Oni redovito postaju osobe zadužene za popravak i održavanje školskih računala, mreža, internetskih stranica... Kod nas je u novom pravilniku o zaduženjima za sve to predviđeno do četiri sata tjedno u najvećim školama, uza sve ostale obveze. Očekuje se da informatičar efektivno radi tri puna radna vremena, što je jednostavno nemoguće.

Uvođenje tehnologije u razred ne mora biti pogrješno samo po sebi, ali moramo znati točno što i zašto radimo. U trenutačnom obliku takozvane kurikularne reforme to se nikako ne događa. Učitelji bi morali biti vrhunski obrazovani za rad s novim tehnologijama, u školi bi trebala na puno radno vrijeme biti zaposlena osoba koja će im samo pomagati s primjenom tehnologije, ali pritom ne će popravljati računala, a tableti i ostala oprema koja se kupuje morali bi biti vrhunski.

Kod nas se cijeli posao s tabletima svaljuje na leđa preopterećenih i premalo plaćenih informatičara. Umjesto kvalitetnih uređaja poput iPada kupuju se jeftini kineski tableti, ormari za tablete kasne već mjesecima i još ih nema na vidiku, a posao sa softverima za tablete mora odraditi CARNet koji za to nema potrebne resurse.

Jedna je od posljedica ovakvog sustava što se informatičari više ne stignu baviti svojim osnovnim poslom – kvalitetnim poučavanjem informatike. To najbolje pokazuju zastrašujuće porazni rezultati posljednjega školskog natjecanja iz informatike. U stotinama škola u programerskim kategorijama na natjecanje nije izašao niti jedan natjecatelj, a često se to događalo i na razini cijele županije. Nije lako uopće shvatiti koliko je stravična ta činjenica. Postoji cijeli niz kategorija i županija u kojima je za pobjedu na županijskom natjecanju, ističem – ne školskom, bilo dovoljno samo da se učenik pojavi. Imamo odlične ljude u organizaciji natjecanja, ali sustav je takav da informatičarima na terenu onemogućava normalan rad.

Nekad su u Hrvatskoj učitelji deficitarnih zanimanja bili plaćeni znatno više od ostalih. Možda je došlo vrijeme da se suočimo sa stvarnošću i shvatimo da ovako ne možemo dalje.

Ako uz to uzmemo u obzir da su učiteljske plaće u pravilu barem dvostruko niže od onih koje dobar informatičar može dobiti u privatnoj tvrtki, nije teško shvatiti zašto imamo strašan deficit stručnih informatičara. 

....................................................

Elektronički šamar boli jače od fizičkog

Iskustvo elektroničkog nasilja najčešće se odnosi na primanje povrjeđujućih ili neprimjerenih poruka, zatim isključivanje ili izostavljanje iz grupe ili aktivnosti te objavljivanje i prenošenje povrjeđujućih poruka tamo gdje ih drugi mogu vidjeti

Elektroničko nasilje ili cyberbullying definira se kao „slanje ili objavljivanje povrjeđujućih tekstova ili slika posredstvom interneta ili drugih digitalnih komunikacijskih sredstava” (Willard, 2004. prema Tomić Latinac i sur., 2010), a uključuje različite elektroničke poruke koje sadrže uvrede ili vulgarnosti, širenje glasina, isključivanje iz grupe, objavljivanje osobnih podataka koji nisu namijenjeni javnosti i slično. Elektroničko nasilje katkad može imati ozbiljnije posljedice od onih prouzročenih nasiljem u stvarnim situacijama upravo zbog toga što publika (svjedoci) putem mobitela i interneta može biti mnogo veća i vrlo se brzo širi, a često žrtva ne zna tko je zapravo počinitelj ili onaj tko inicira nasilje. Također, pisani tekst može dugo biti dostupan na internetu i žrtva svaki put kad ga čita iznova doživljava nasilje. Takva iskustva osoba često doživljava i kad je kod kuće pa time njezin siguran prostor postaje ugrožen.

Elektroničkom su nasilju više izložena starija djeca, od 12 do 17 godina. Najčešće iskustvo elektroničkog nasilja odnosilo se na primanje povrjeđujućih ili neprimjerenih poruka, zatim isključivanje ili izostavljanje iz grupe ili aktivnosti te objavljivanje i prenošenje povrjeđujućih poruka tamo gdje ih drugi mogu vidjeti.

Djeca koja su doživjela nasilno ponašanje putem mobitela i interneta gotovo podjednako doživljavaju nasilje uživo licem u lice. Djeca koja priznaju nasilno ponašanje prema drugima licem u lice ponašaju se nasilno i u virtualnom svijetu. Također, petina djece koja su doživjela iskustvo elektroničkog nasilja priznala su da su se i sama ponašala na povrjeđujući način prema drugima. Prema navedenim podatcima može se razmišljati o mogućem prenošenju i razvijanju agresivnih oblika reagiranja kao načina suočavanja sa stresnim situacijama, što potvrđuje potrebu osnaživanja djece u nošenju s rizičnim i teškim situacijama, ali i potrebu uključenosti odraslih i davanju potpore djeci. 

....................................................

PROF. DR. SC. ZORAN ZORIČIĆ, KBC SESTRE MILOSRDNICE, ZAGREB

Djeca ne trebaju ekrane nego prisutnost roditelja! 

Specijalist psihijatrije i predsjednik Hrvatskog društva za ovisnost, prof. dr. sc. Zvonimir Zoričić radi u Klinici za psihijatriju zagrebačkog KBC-a Sestre Milosrdnice i dosad se susretao s brojnim primjerima ovisnosti o internetu i računalnim igricama. 

Stoga ga pitamo koliko je pogrješno što roditelji sve mlađoj djeci često daju mobitele i tablete u ruke, a koji onda služe kao takozvane dude varalice, da bi roditelji imali malo mira.

– Pogrješno je djeci mlađoj od sedam godina uopće davati bilo kakve mobitele odnosno tablete u ruke. Roditelji se često koriste racionalizacijom da su tableti navikavanje na sutrašnji život te društvene i profesionalne zahtjeve. Ipak, ovo su formativne godine kad se dijete za život priprema ljubavlju i nazočnošću roditelja, a nije prioritet priprema za profesionalnu uspješnost. Kao psihijatar nagledao sam se profesionalno uspješnih, a nesretnih i nezadovoljnih ljudi.

Koliko se takva djeca lako takoreći navuku na igrice i postanu ovisna o ekranima?

– Dijete koje se koristi ekranom mobitela ili tableta navikava se veoma brzo na to da prazninu ispunjava sadržajima ekrana, pogotovo ako nema nadzora roditelja. Vrijeme koje roditelj posveti djetetu za igru i druženje na otvorenome najbolja je prevencija ove ovisnosti. Djeca u ovoj dobi ne trebaju skupe poklone i naprave, ona trebaju dovoljnu prisutnost roditelja.

Neki stručnjaci govore da je odvikavanje od igrica i interneta isto kao i odvikavanje od heroina. Kako to komentirate?

– Odvikavanje od igrica ipak je lakše od odvikavanja od heroina, budući da nema komponente fizičke ovisnosti. S druge strane, kod heroina, kao i kod alkohola, imperativ je sve ili ništa, odnosno apsolutni prestanak korištenja. A to je kod suvremenih medija, radi sveobuhvatnosti uporabe, nemoguće.

I mnogi su roditelji zaglibili u zamke društvenih mreža. Ima majki i očeva koji se ne skidaju s Facebooka ili Instagrama. Kakvu poruku time šalju djeci i kakvu biste vi poruku poslali njima?

– Poruka je kratka i jasna: nemojmo djeci prazno docirati i moralizirati, pokažimo im odgovornost i mudrost vlastitim primjerom. Ako pričamo jedno, a radimo drugo, šteta je još veća!

......................   [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]   ......................  

Vezani članci
Školski portal: Raspored online nastave za utorak, 17. ožujka 2020.

Raspored online nastave za utorak, 17. ožujka 2020.

Isto kao i danas i u utorak će učenici razredne…

Školski portal: Robovanje ekranima uskraćuje djeci zdravi razvoj

Robovanje ekranima uskraćuje djeci zdravi razvoj

… važno svim dionicima odgojno-obrazovnog sustava bez uljepšavanja komunicirati probleme…

Školski portal: Zašto su knjige bolje od interneta

Zašto su knjige bolje od interneta

Da, internet je definitivno brži od čitanja knjiga i njegova…

5+ klub
Stručni skupovi Školske knjige
Slovopis
e priručnik
Preuzimanje digitalnih udžbenika
Preuzimanje višemedijskih materijala
Preuzimanje višemedijskih materijala za srednju školu
E-priručnik Tehnička podrška
Lente vremena
Školski portal: Robovanje ekranima uskraćuje djeci zdravi razvoj

Robovanje ekranima uskraćuje djeci zdravi razvoj

… važno svim dionicima odgojno-obrazovnog sustava…

Školski portal: Lektiru obrađujemo na zanimljiv i kreativan način

Lektiru obrađujemo na zanimljiv i kreativan način

... odijevaju Crvenkapičinu haljinu, lovčev šešir…

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

Finska postaje prva zemlja koja će ukinuti sve školske predmete

...nego su odlučili provesti revoluciju svojeg…

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto djeca danas šute, sjede i plaše se lopte?

Zašto je važna dinamička akomodacija i…

Nadahnjujući citati o učiteljima

Nadahnjujući citati o učiteljima

Dan učitelja, koji slavimo 5. listopada,…