Čarobni štapić zvan glazba

Uz glazbu biljke brže rastu, djeca brže zaspu, ona izaziva strahopoštovanje ili pridonosi srčanijem ratovanju. Svaka je vrsta glazbe skladana s određenim ciljem – da u slušatelja probudi osjećaje. 

Glazba je daljinski upravljač za naše emocije i prava je šteta što učenici u školi ne uče o tome kako ona djeluje na njih. Osobito ona glazba kojoj su izloženi više od trećine dana. Što vam se čini korisnijim – poznavanje dijelova glazbala ili znanje o tome što psihodelična glazba čini mladom čovjeku i kako ga mijenja? Je li bolje znati koji su se glazbeni oblici upotrebljavali u klasicizmu ili što znači kad kažemo da je glazba danas više životni stil nego zabava? Mislim da bismo jednako odgovorili.

Nije li određena glazba oduvijek bila razlog za okupljanje određene grupacije ljudi? Tzv. ozbiljna ili umjetnička glazba bila je sredstvo kojim se aristokracija uzdizala i izdvajala od ostalih ljudi, bila je statusni simbol, a to je pomalo ostala i do danas. Zašto je onda čudno što većina učenika kaže da ne voli slušati „klasiku”? Umjetnička se glazba izvodi na određenim mjestima na kojima se poštuje odgovarajući kodeks ponašanja, a ima i stalnu publiku, jednako kao i moderni stilovi glazbe. Zar ne bi trebalo poučiti mlade tomu da glazba donosi podjele kojih baš i nismo svjesni? Svaki moderan glazbeni stil podrazumijeva određen način razmišljanja, izgleda i ponašanja. Kada se mladi priključe nekom stilu glazbe, to pretpostavlja određena očekivanja od njih, odnosno njihovo uklapanje.

Dosad je glazbena kultura kao predmet u školi imala zanemariv utjecaj na glazbeni ukus učenika, a ni novi, „reformirani” program ne nudi nove metode niti bitno mijenja sadržaje, nego nudi uglavnom nove ishode starih sadržaja. Toliki su naraštaji već prošli takvo poučavanje glazbe u školi, a i dalje glazbu konzumiraju nekritički jer ih to nismo naučili. Slušate li vi koji čitate ovaj tekst zaista više klasike nego popularne glazbe? Slušaju li nastavnici glazbene kulture kritički popularnu glazbu?

Ako smo svjesni toga da glazba kojoj su mladi intenzivno izloženi znatno utječe na njihov identitet i mijenja ih, kako to da onda u predmetu glazbena kultura još uvijek inzistiramo na poučavanju gotovo samo užeg izbora umjetničke glazbe? Ona nema nikakav utjecaj na njih jer je ne slušaju. Pop-glazba dopušta se programskim smjernicama, ali nema predložene metode kojom ćemo doista razviti kritičko mišljenje u učenika. Mi ne predajemo glazbenu kulturu samo budućim akademskim građanima, kulturno osviještenima, nego i onima koji se neće profesionalno glazbeno obrazovati i koji će slušati šund.

Ne mislim da treba odustati od umjetničke glazbe – to nikako – ali držim da se znatan dio glazbene kulture danas mora posvetiti utjecaju popularne glazbe i glazbene industrije na čovjeka. Osvještavanje naše potrebe za lijepim trebalo bi biti važan cilj glazbene kulture, no učenici moraju donekle razumjeti i svoju potrebu za popularnim zvukom koji u njih budi snažne emocije. Potrebno je razumjeti i svoju uvjetovanost pri izboru glazbe. Vrednovanje odnosa s glazbom počinje vrednovanjem vlastite osobnosti na čemu također treba raditi s obzirom na to da je osnovna škola ponajprije odgojna, a zatim i obrazovna ustanova.

Budući da glazba nužno budi emocije, u glazbenoj kulturi mora, među ostalim, biti i neglazbenih ciljeva sata koji su usmjereni prema razvoju osobnosti učenika i njihove emocionalne svijesti. Bilo bi dobro kad bi se i s učiteljima radilo na tom području kako bi postali svjesni i svojih emocija tijekom sata i cjelokupnog svojeg rada. Uspješna metoda nije jedino jamstvo uspješnog sata i nije dovoljno samo dopustiti programom da se popularna glazba obrađuje s učenicima na bilo koji način.

....

Piše: Slavica BEVANDA, prof. glazbene kulture, terapeut i trenerica neuro-lingvističkog programiranja.