Školski neuspjeh nije životni neuspjeh

Lako za Einsteina, njega sustav koji je njegovu iznimnost kažnjavao lošim ocjenama nije ni obeshrabrio ni zaustavio u životu.  Ali mnogu drugu sličnu djecu – jest.

Povod za ovu kolumnu je jedan drugi Albert, mladi genijalac Albert Gajšak, u robotici i programiranju nagrađivani odlikaš iz prestižne karlovačke matematičke gimnazije za kojeg su svi smatrali da je rođen za studij na FER-u. On je, međutim, još u gimnazijskim klupama odlučio da neće studirati jer za ostvarenje svojih snova ne treba diplomu, nego strast prema onomu što radi, kreativnost i inovativnost. Gajšak je, naime, iskoristio otvorenu  Arduino platformu za povezivanje računala s fizičkim svijetom te konstruirao igraću konzolu za sastavljanje uradi sam  mobitela. Za svoj MAKERphone projekt je na  Kickstarteru (paltformi za prikupljanje donacija za pokretanje inovativnih poduzetničkih projekata) u 24 sata prikupio više od 100.000 kuna i dobio ponudu od Amazona koji želi prodavati njegov proizvod. Svakako pogledajte video kojim je privukao donatore i Amazon:  https://ksr-video.imgix.net/projects/2873426/video-763406-h264_high.mp4

O čemu zapravo govorim? O razlici između učenika koji uče samo zbog ocjena i diploma nadajući se da će im one osigurati radna mjesta i prestiž u društvu… i učenika koji grabe znanje jer im je potrebno da sami ostvare svoje snove (petice su pritom samo posljedica). Gajšakov je video, sasvim nenamjerno, zapravo najbolja ilustracija onoga što bi prava škola za život trebala pružiti današnjem učeniku: razumijevanje osnovnih koncepata, vještine razmišljanja da te koncepte razvije, primijeni, kreativno iskoristi za stvaranje novih vrijednosti, da te nove vrijednosti uspješno promovira, da na njima zaradi i da od njih može živjeti.

Sve dok se učenici utapaju u pregolemim količinama informacija koje treba popamtiti za ocjenu, nemaju ni vremena ni snage istovremeno razmišljati o konceptima i njihovu razvijanju. Ako se ocjenjuje samo poznavanje činjenica, nema potrebe za kreativnošću i inovativnošću, zar ne? Treba svući staru košulju, želimo li odjenuti novu.

Prošli je tjedan u Vinkovcima održana 30. Smotra učeničkih zadruga Republike Hrvatske. Od 566 učeničkih zadruga koliko ih trenutno ima u Hrvatskoj, za Smotru se prijavilo samo 76. Provela sam dva neponovljivo predivna dana razgledavajući štandove. Ne mogu sebi oprostiti što mi je promaklo prethodnih 29 smotri. Toliko entuzijazma, ljubavi, inovativnosti, kreativnosti, poduzetnosti... Optimizma i pozitivnog odgoja... Slavljenja radišnosti. Njegovanja baštine kombinirane s najnovijim tehnološkim rješenjima. Sjajno dizajnirani štandovi i brižljivo osmišljeni vizualni identiteti... Ponosni i iznimno susretljivi učenici koji namjernicima zavidnim komunikacijskim vještinama predstavljaju svoje izloške i objašnjavaju kako su napravljeni... U Vinkovcima sam shvatila da će odlasci na smotre učeničkih zadruga za mene odsad postati moj drugi Božić.

Sve ono što se u redovnoj nastavi ne može, ne stigne… može se i stigne u izvannastavnim aktivnostima čije kurikulume sami krojimo. Na izvannastavne aktivnosti učenici ne dolaze pokupiti ocjene, dolaze otvoreni i motivirani. Dolaze otkriti tko su i što sve mogu, učiti za život. Učitelji koji vode zadruge daruju učenicima svoje vrijeme, znanje, ideje, ljubav… slijedeći neki svoj san. Mogu samo reći: blago učenicima čije škole imaju učeničke zadruge poput onih koje sam vidjela u Vinkovcima.

Zašto, dakle, svaka škola nema učeničku zadrugu? Zato što učitelji u zadrugama rade volonterski, što Agencija odvaja sve manje novaca za smotre, što je unatoč svim pričama o školi za život sustav ostao dizajniran tako da su ocjene i dalje najvažniji razlog za učenje… I zbog još uvijek nevjerojatno žilave predrasude da samo peticama potvrđen uspjeh u formalnome obrazovanju jamči i uspjeh u životu. Treba svući staru košulju…