To su različiti modaliteti odgoja, obrazovanja i odrastanja djece i mladih što Višnja Biti empatijski predstavlja u danas već legendarnim radijskim emisijama poput ZAŠTO TAKO.

U njima se dulje od četiri desetljeća bilježi sve što djeca i mladi smatraju važnim u procesu vlastita odrastanja, pa te emisije imaju vrijednost autentičnog svjedočanstva.

Zahvaljujući istančano oblikovanim pitanjima i vješto vođenim razgovorima sa sugovornicima različite dobi, interesa ili mišljenja, Višnja Biti plastično portretira sugovornike i njihove životne priče. Tu je vrijednu građu o djeci i mladima koja je nastala i zabilježena u radijskom i televizijskom mediju Višnja Biti vješto transponirala u knjigu. Na temelju radijskih emisija nastale su knjige ZAŠTO TAKO, JA U ZRCALU i SAMO JOŠ JEDANPUT.

U knjizi Zašto tako, koja je i nazvana po istoimenoj seriji emisija, autorica je odabrala razgovore s 33 osobe koje su po nekom svojem obilježju iznimne.

S osobitim je literarnim osjećajem o svakom protagonistu ispričala dokumentarnu priču koja nastavlja živjeti u knjizi.

Ja u zrcalu donosi autentična mišljenja roditelja o tome što znači biti roditelj. Sugovornici su osobe različitih obrazovnih profila, no svi se slažu da je biti roditelj jedno od najzahtjevnijih i najodgovornijih životnih zanimanja.

Autorica je zahvaljujući dobrom izboru sugovornika napisala zanimljive dokumentarne priče u kojima se isprepleću roditeljska iskustva i razmišljanja.

Knjiga Samo još jedanput sadržava istinite priče u kojima svoja iskustva pripovijedaju bivši ovisnici o drogama, roditelji i stručnjaci koji djeluju u zajednicama Susret, Cenacolo, Reto centar, Udruzi San Patrignano i Udruzi za podršku obitelji ovisnika te u bolnicama. Knjiga je svojevrstan priručnik o prevenciji ovisnosti.

U bogatoj izdavačkoj produkciji ŠKOLSKE KNJIGE djela Višnje Biti zauzimaju osobito mjesto zbog pronošenja humanih vrijednosti.

Iznimna profesionalnost i etičnost u novinarskom radu prepoznatljiva su obilježja novinarke i urednice Višnje Biti i u objavljenim knjigama i u njezinim emisijama.

……………….

Slavenka HALAČEV, urednica

PROF. DR. SC. MARINA KUZMAN O VIŠNJI BITI

Godinama me zadivljavala maštovitost kojom je pronalazila mjesta, teme i izazove za svoje emisije

Ime Višnje Biti snažno je prepoznatljivo u hrvatskom medijskom prostoru, a najizravnija asocijacija koja se povezuje s njezinim emisijama, razgovorima, tribinama i svim ostalim oblicima medijskog pojavljivanja – barem se meni uvijek tako činilo – jesu djeca, mladi, njihov prštav život u školama, na ulici, njihova svakidašnjica.

Godinama me zadivljavala maštovitost kojom je pronalazila mjesta, teme i izazove za svoje emisije ne štedeći nikoga i nastojeći shvatiti i problem i vedrinu onoga što čini život mladih te kritički i realno razotkriti tko, što, zašto i kako može utjecati na situacije i zbivanja.

Tragajući i razmišljajući, nije mogla izbjeći tamnu stranu stvarnosti i neminovno se suočila s rizicima kojima su mladi izloženi, s rizičnim oblicima ponašanja i njihovim posljedicama. Rizika u adolescenciji ima napretek – od neopreznog sudjelovanja u prometu do neodgovornog spolnog ponašanja. Nema područja života u kojem adolescenti ne mogu napraviti zbrku. I škola, i obitelj, i prijatelji, i društvo – sve može postati poprište neospornih gluposti i neprikladnog ponašanja. Ali isto tako, nema područja života u kojem mladi ne bi mogli iskazati sućut, razumijevanje, podršku, ljubav i posve neočekivanu odgovornost i zrelost.  

Razgovarajući s onima koji su u nekim razdobljima života stvarnost zamijenili virtualnim svijetom lažnog zadovoljstva i suočavajući se s njihovim strahovima, nemoći, podvojenošću, nadom, nesigurnošću i težnjama, Višnja Biti odlučila je te razgovore i taj djelić okrutne stvarnosti podijeliti sa svima nama. Skupljajući iskustva mladih ljudi koji su ovisnici o drogama, bez obzira na to u kojoj su fazi procesa ovisnosti, pokušala nas je upoznati s njihovim doživljajima, stajalištima, nadanjima, čežnjama i strahovima oslikavajući ne samo njih nego i okruženje u kojem su rasli, razvijali se, okušavali se kao osobe, u kojem su živjeli svoju ovisnost te okruženje u kojem su sada.

Čitajući razgovore s tim mladim ljudima, ako se potrudimo, možemo pratiti zastrašujuću, realističnu priču. I ne samo što je možemo pratiti nego bismo je trebali pokušati razumjeti i iz nje nešto naučiti.

Razgovori su, slijedeći potku priče, razvrstani u nekoliko logičnih cjelina s naglaskom na različita razdoblja i različite ključne trenutke ovisničkog pakla.

Svatko tko je ikada na bilo koji način bio suočen s ovisnošću osobe koju voli, koja mu je bliska, draga, ili je jednostavno suosjećao s nekim tko je u nevolji, bio je svjestan triju krikova onih kojima je stalo: „Zašto???”, „Kako pomoći???” i „Kako dalje???”. Možda ima i drugih pitanja ili dvojbi, ali ja sam to uvijek doživljavala kao ključno i slično bez obzira na dob, spol, socijalni status pa i samu drogu. U pozadini, provlačeći se kroz sve trenutke, jasno se u mozak zabija i ono okrutno pitanje: „Tko je za to kriv?”.

Moramo biti svjesni toga da je razdoblje adolescencije, u kojem se uglavno počinju zbivati rizici eksperimentiranja, uistinu burno i čudesno. Adolescencija je u ljudskom životu vrijeme mijenjanja, prelaska iz jednog životnog razdoblja u drugo. Napušta se nezrelost djetinjstva, a mogućnosti i izazovi odrasle dobi nisu još dohvatljivi i sagledani – osoba više nije dijete, ali nije ni odrastao čovjek. Razdoblje adolescencije može biti vrijeme povećane ranjivosti i stresa, osamljenosti, zabrinutosti, ali isto tako i vrijeme čudesnih spoznaja i doživljaja ili prebrzog sazrijevanja i preuzimanja odgovornosti odrasle osobe. Katkad adolescent želi od svega toga pobjeći, katkad postoje nevolje s obitelji, školom, društvom, ovisnostima, katkad umjesto pomoći nailazi na nezainteresiranost i ravnodušnost.

„Sve je počelo s 13 godina, kada mi je umro tata. Znam da će svatko od nas lako pronaći neki razlog zašto je postao ovisnik, ali ja sam se uistinu osjećala tako ostavljeno i izgubljeno da nisam znala kako ću to preživjeti.” (Tea)

Mladi često svoje osjećaje, brige, probleme, ali i zanose i oduševljenja prosuđuju i doživljavaju čvrsto uvjereni u to da su jedinstveni i neponovljivi te da to nitko nikada prije nije tako doživio. Svaki adolescent ima „vlastitu priču” koja izražava njegovo vjerovanje u njegovu jedinstvenost i teško prihvaća to da su takve osjećaje imali i imaju i drugi te da se o njima može i progovoriti. Osobne reakcije nije lako predvidjeti, ali u situacijama lomova, osamljenosti i izgubljenosti mladi trebaju znati da nisu sami i da postoje osobe kojima se mogu obratiti.

„Nisu ni primijetili da sam nesigurna, povučena i da mi nije lako nositi se s tim da u svemu budem uspješna koliko god sam to željela.” (Jelena)

U nekim se obiteljima percepcija roditelja i percepcija djece o tome što je poželjno i što bi se trebalo postići posve razlikuju. Nezgrapnost i nesigurnost društveno nespretnih adolescenata može dovesti do osjećaja odbačenosti ili zanemarenosti. Adolescenti društvene vještine najčešće uče metodom pokušaja i pogrješke. Onima koji su često isključeni iz grupnih aktivnosti takva iskustva nedostaju što može dovesti do još manje popularnosti i, poput začaranoga kruga, odvesti ih u izolaciju i osamljenost. Znatno je lakše i jednostavnije biti društveno ugodan ako se osjećaš sigurno i prihvaćeno i ako osjećaš pozitivne reakcije. Ako si ljubazan, promišljen, samopouzdan i aktivno uključen u grupneaktivnosti, veća je vjerojatnost da ćeš biti prihvaćen. Ako si sebičan, pun zahtjeva, nesiguran, povučen, ako imaš osjećaj da si nevoljen, vjerojatno ćeš se osjećati napeto, bit ćeš egocentričan i nezainteresiran za aktivnosti grupe, što će uzrokovati još manju omiljenost.

„Uvijek sam bila povučena i bez ideje, podložna društvu i tuđim mišljenjima, labilna i slabog samopouzdanja. Droga bi mi davala povremenu sigurnost, ali to brzo prođe.” (Silva)

Jedna je od zadaća adolescencije i razvijanje pozitivnog doživljavanja sebe, odnosno razvoj samopoštovanja. Doživljaj sebe i uvjerenje da smo sposobni dobro prosuditi, pravilno odlučiti, postupiti prema svojoj odluci i odgovarati za svoje postupke proces je kroz koji mnogi mladi teško prolaze, pritom katkad i oklijevajući. Postoje razdoblja kada se mogu osjećati posebno ranjivo, osamljeno ili nesigurno. Tada će kod nekih vjerovanje u lažni osjećaj sigurnosti biti najvarljiviji oslonac i izravan put u stanje zamjenske sreće.

„Što se u njezinoj glavi tada događalo? Što sam propustila u razdoblju u kojem sam bila zaokupljena promjenom posla i selidbom u drugi grad, kamo sam je kao samohrana majka dovela ne pitajući je želi li to ili bi možda radije ostala kod bake, družila se sa svojim prijateljima s kojima je odrasla?” (Mirta)

Katkad su životne okolnosti ili loša (iako dobronamjerna) prosudba obitelji ili okoline odlučujući rizični čimbenik. U tijeku života, zbog različitih nepredvidivih okolnosti, mnogi ljudi iskuse dulja ili kraća, teža ili lakša razdoblja osamljenosti koja su uglavnom privremena i uvjetovana nekim vanjskim čimbenicima te ne ostavljaju dublje tragove naličnost. Osamljenost u adolescenciji, osobito ako je duga ili se ponavlja, može uzrokovati osjećaj otuđenja, društvenog neispunjenja i manje vrijednosti. Ako mlad čovjek nema s kime ići u školu, pojesti sendvič u vrijeme odmora, ako nema s kime podijeliti tisuću zanimljivosti u tijeku dana, ako telefon ne zvoni, a subotnja i nedjeljna poslijepodneva protječu prazno i dosadno, to je bolna osamljenost u adolescenciji. Adolescenti koji osjećaju da su osamljeni često imaju i osjećaj manje vrijednosti, osjećaj da se ne mogu dobro društveno prilagoditi, da ne mogu steći prijatelje, ali i da se ne mogu dokazati ni na drugim područjima (npr., u sportu, učenju). Katkad iskazuju ljutnju i okrivljuju druge za svoju osamljenost, ali mnogo češće okrivljuju sebe i zbog toga osjećaju nemir, nesigurnost i depresiju. Iskustvo osamljenosti, ljutnje, tuge i nesigurnosti često je u mladih koji su "iskorijenjeni" i odvojeni od sredine i prijatelja s kojima su se osjećali udobno i sigurno. Selidba u drugu školu ili drugi grad može snažno utjecati na razvoj osjećaja osamljenosti. Preseljenje je najbolnije u ranom razdoblju adolescencije. Lakše je u dječjoj dobi, kada su grupiranja i prijateljstva jednostavnija i uglavnom vezana za susjedstvo, ili u kasnijoj adolescenciji, kada su individualne vrijednosti naglašenije od povezanosti s grupom. Promjena škole također je važan čimbenik koji može uzrokovati osjećaj osamljenosti. Naravno da nema jasnog pravila koje bi potvrđivalo da je osjećaj osamljenosti zbog preseljenja neizbježan. Nova sredina, novi prijatelji i/ili nova škola mogu za adolescenta biti i poticajni i izazovni te pozitivno djelovati na samopoštovanje i samopouzdanje. Koliko god velika bila osjetljivost adolescenata na osjećaj osamljenosti, velika je i njihova sposobnost da ga u relativno kratkom vremenu prevladaju. Ali treba ga prepoznati, shvatiti ozbiljno i pomoći im da ga prevladaju.

„Beskrajno sam zahvalan roditeljima, posebno mami, zbog toga što me nisu izbacili iz kuće i odrekli me se kad sam bio nemoguć, nego su mi sve ove godine pokušavali pomoći.” (Vinko)

Kako god je danas doživljavali, kritizirali, raščlanjivali ili lamentirali o njezinim novim sociološkim obilježjima, uloga obitelji u procesu odrastanja još je uvijek odlučujuća i nezamjenjiva. Roditelji, odnosno obitelj, skrbe za dijete, pružaju mu osjećaj vodstva, postavljajući strukturu i granice, poštuju ga kao osobu i osnažuju njegove potencijale i sposobnosti. Svaka je od tih sastavnica važna i one čine nedjeljivu cjelinu. Obitelji mogu iz različitih razloga u određenim razdobljima postati disfunkcionalne, a ako se to dogodi u ranjivoj fazi adolescencije, umjesto pružanja osjećaja sigurnosti mogu se percipirati kao prijetnja i odvratiti adolescenta i od najnužnije potrebe za povjeravanjem i komunikacijom. Previše zaštitničke kao i previše liberalne obitelji nisu najpogodnije za odrastanje jer djeci trebaju okviri i granice (protiv kojih će se zdušno i srčano boriti) te je vještina roditeljstva u neprekidnom balansiranju između odgovornosti, autoriteta, povjerenja, nadziranja, raspravljanja i pregovaranja. Ali ako se u to uloži dovoljno energije i na pravi način, zamke i rizici svode se na najmanju mjeru i odrastanje postaje ugodnije i poticajnije za sve uključene.

„A onda sam pomislio što će mi biti ako probam. Nikome se ništa nije dogodilo od jednog puta. Sve ostalo je povijest. Već za nekoliko mjeseci postao sam ovisnik.” (Boris)

Neuroznanost je danas shvatila i razjasnila mnoge moždane procese koji su odgovorni za razvoj ovisnosti. Droge su kemijske tvari koje u mozgu djeluju interferirajući u normalni sustav oblikovanja, slanja i procesiranja moždanih impulsa. Uzimanjem sredstva ovisnosti aktivira se limbični sustav koji je filogenetski star sustav, u ljudskom razvoju važan za samoodržanje i reprodukciju. Osjećaj zadovoljstva postignut zadovoljenjem ugode motivira na ponavljanje ponašanja koje je pridonijelo ugodi. Ne samo što aktivno uzimanje droga djeluje na mozak nego i dugotrajnije uzimanje droga uzrokuje opsežne promjene u moždanoj funkciji koje traju dugo i nakon što osoba prestane uzimati drogu. Mozak ovisnika drugačiji je od mozga zdrave osobe.

„Danas kad slušam priče po medijima da je marihuana bezopasna, sve bih to već na početku zabranio. Dim po dim, da se praviš faca pred curama i društvom, pa ti je fino, pa bi još, pa nemaš novca i eto te na heroinu, no ne znaš ni kako ni zašto, a to uopće nisi htio.” (Saša)

Velika je većina adolescenata jednom ili više puta u životu eksperimentirala s duhanom i alkoholom, a do kraja srednje škole gotovo polovica mladih najmanje će jednom probati marihuanu. Jednom zadovoljena radoznalost ili dokaz „odraslosti” može i završiti na jednom ili nekoliko pokušaja i to se u najvećem broju slučajeva i događa. No među dijelom mladih ponovni kontakt sa sredstvom ovisnosti i rizična situacija ili okolina mogu potaknuti želju za nastavkom uzimanja sredstva. Nastave li uzimati sredstvo ovisnosti, mladi ga počinju doživljavati kao poželjan dio svakidašnjeg života i vrijeme pod djelovanjem droge doživljavaju kao nešto pozitivno i povoljno. Na uporabu droge troši se sve više energije, novca i vremena. Zaokupljenost drogom počinje ometati svakidašnje funkcioniranje i postaje važnija od ostalih aktivnosti i obveza, eksperimentiranje postaje zlouporaba ili štetna uporaba. Pribjegava se lažima, u školi se redaju neuspjesi, novac za drogu nabavlja se pod svaku cijenu, pa i krađom ili prodajom stvari iz kuće. Pogoršavaju se odnosi s roditeljima i prijateljima, ovisnik se sve više druži samo s onima koji uzimaju drogu. Na tom stupnju svi vjeruju da mogu prestati s uzimanjem kad god požele, a obitelj često tek tada prepoznaje problem. 

„Svako jutro kad se probudiš prvo pomisliš kako nabaviti dozu za taj dan.” (Hrvoje)

Ako uzimanje droge postane prisilno, neodgodivo i podređene su mu sve normalne i svakidašnje aktivnosti, razvila se ovisnost. Organizam se navikava na drogu te se pozitivni učinci smanjuju i iščezavaju, a droga se uzima kako bi se izbjegle patnje apstinencijskog sindroma. Mogućnosti socijalnog funkcioniranja sve su manje, a gubi se zanimanje za bilo što osim za zadovoljavanje potrebe za drogom. Ovisnik uzima drogu samo radi izbjegavanja neugode, odnosno uklanjanja simptoma apstinencijske krize. Zbog te vezanosti uz promjene u strukturi i funkciji mozga, danas se ovisnost smatra kroničnom moždanom bolešću.

„Najviše su mi pomogli terapeuti i tim stručnjaka... Imaju beskrajno mnogo strpljenja za nas ovisnike i smatramo da je iznimno to što čine za nas. To nije zanimanje, to je poziv.” (Saša)

Svi sugovornici Višnje Biti odlučili su nešto učiniti sa sobom i svojim životom. Neki su pokušavali i dalje živjeti u svakidašnjici uz potporu lijekova i liječnika, neki su se odlučili za život u komuni i za izolaciju. Svima je zajednička spoznaja da im je droga potpuno razorila život i da moraju pokušati sačuvati što se još može, pokušati vratiti ugodu i jednostavnu ljepotu svakidašnjeg života. Nije lako i ne može se jednoznačno opisati ni doživjeti mjesece i godine borbe s opakom žudnjom, nije moguće prispodobiti kako se iznova grade krhke strukture osobnosti, kako se postupno kaos zamjenjuje redom i kako se diže magla s misli i prosudaba.

„Bojim se izlaska u vanjski svijet. Nisam još spreman.” (Hrvoje)

Godine, pa i desetljeća ovisnosti i života u zatvorenom i začaranom krugu, u kojem je sve što nije bilo u vezi s drogom bivalo nevažno i zanemarivo, promijene percepciju, razmišljanje i doživljavanje. Nakon procesa oporavka ostaje nesigurnost i strah, svijest o propuštenom i dvojba hoće li se, kako i na koji način moći „normalno” živjeti. Dio sudionika ovih razgovora sa zanosom, optimizmom i zahvalnošću opisuje kako su se nastavili baviti  ovisnicima kao savjetodavci, terapeuti ili ih podupirući na neki drugi način, dio njih uspješno se prilagodio novom životu bez droge, a neki još dvoje.

„Čime sam zaslužio da budem otac?” (Saša)

Djeca su poticaj i obveza, djeca mogu postići ono što možda terapeuti ne mogu – želju da se prevlada, da se bude majka, da se bude otac i da se na neki način nadoknadi ono što je u nekom drugom vremenu bilo izgubljeno. Priče su uglavnom optimistične i sjetne. Oni koji nisu uspjeli ili nisu među nama ili nisu u ovim pričama...

Zato pročitajte priče i nemojte misliti da ti ljudi ne žive oko vas, nemojte se zavaravati da ste vi imuni, da se to ne može dogoditi i vama ili onima koji su vam najbliži.

Pokušajte dobro pogledati oko sebe, možda odmah naiđete na nekoga kome treba pomoć.

I hvala Višnji Biti što nas je na ljudski, topao, profesionalno snažan, a roditeljski brižan način na to sve podsjetila.