Učiteljica koja želim biti ili učiteljica koja moram biti?

Što me noćima drži budnom? Iscrpljenost, stres, tjeskoba, promišljanje. Beskrajna i besmislena papirologija, roditelji koji nam „vise za vratom”, svakodnevni zahtjevi učenika, administratora i političara.

Pitanja koja stalno postavljam sama sebi: zašto to nisu shvatili, kako bi ovo moglo pomoći, isplati li se uopće pokušati, koliko još ovoga mogu podnijeti?

Uvijek sam željela biti učiteljica.

Inspiracija su mi bili vlastiti učitelji u osnovnoj školi, oni koji su moje školsko iskustvo učinili zabavnim, koji su nam omogućili da se igramo u prirodi i dopuštali svojim učenicima da ih zagrle.

Kako su se vremena samo promijenila...

Nažalost, zahvaljujući vladinim očekivanjima, zdravlju i sigurnosti te modernome društvu u kojemu živimo, ovakva su iskustva sve rjeđa.

U 21. stoljeću mogli smo biti svjedoci uvođenja kulture „kvačica i kućica” koja je promijenila naš posao i učiteljima oduzela njihovu slobodu, kreativnost i strast te otjerala mnoge odlične učitelje iz ove profesije.

Prije toga učitelji su mogli izvući najbolje iz učenika, ali su to radili tako što su i sami uživali u tom procesu s učenicima, umjesto da se usredotoče na krajnji cilj učenja.

Dobro je poznato da djeca najbolje funkcioniraju kad su sretna i opuštena, a isto vrijedi i za učitelje. Stoga, zašto vlade nastavljaju ignorirati učitelje i podizati svoja očekivanja?

PREMORENI I PREOPTEREĆENI

Uvijek sam znala kakva učiteljica želim biti: željela sam inspirirati, biti inovativna i pružati podršku svojim učenicima.

Željela sam promijeniti njihove živote nabolje.

Međutim, nije bilo potrebno mnogo vremena da shvatim koliko su moja uvjerenja bila nerealna.

Sva moja velika očekivanja i ideje odjednom su uništene vladinim zahtjevima, a moja sentimentalna vizija poučavanja poljuljana. Nameće se sljedeće pitanje: treba li sentimentalnom pristupu više stvarnosti ili stvarnosti treba doza sentimenta?

Ja sam perfekcionist. Težim biti savršena učiteljica kako bih svojim učenicima pružila najbolje moguće obrazovanje, međutim shvatila sam da ne postoji savršen učitelj. Ja nikad neću biti savršena, niti ću ikada obaviti sve što stoji u mom popisu stvari koje moram napraviti, a stalno se povećava. Stalni pritisak vremena uza sve veće radno preopterećenje jedan je od najvećih problema ove profesije.

Čak ni 60-satni radni tjedan ne omogućava dovoljno vremena za temeljito planiranje i kvalitetnu pripremu lekcija i resursa. Uza sve to, istodobno se moramo zamarati s beskrajnom količinom besmislene papirologije; moja je frustracija uvijek u sukobu s mojoj motivacijom da budem najbolja što mogu. Stalno sam rastrgana između svojih pedagoških ideja i grube stvarnosti. Unatoč mojim najvećim naporima, nažalost, stvarnost svaki put pobjeđuje.

Ako obrazovni sustav nastavi podizati svoja očekivanja te stavljati sve veći pritisak na učenike, roditelje i učitelje, tad je sigurno samo pitanje vremena kad će ovaj sustav postati neodrživ.

……………………..

NAPOMENA

• TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih korisnika u 279 zemalja i teritorija te stoga najveća mreža učitelja koja savjetuje, informira i inspirira učitelje širom svijeta.
• Izvor: tes.com