Pravi razlog zašto su današnja djeca tako nesretna

Ovo je uslijedilo nakon istraživanja objavljenoga u listopadu 2017. koje je pokazalo da je samoozljeđivanje među djevojčicama poraslo za 70 posto između 2011. i 2014. Stephen FRY opisuje šok koji je doživio kad je saznao za epidemiju samoozljeđivanja u među najprivilegiranijom djecom u britanskim najprestižnijim privatnim školama.

Brojke su uistinu šokantne, ali što uzrokuje taj val nezadovoljstva? Govoreći o problemu, Stephen Fry je rekao: „Možemo reći da oni imaju sve, imaju iPhone, imaju ovo, imaju ono. Očigledno to nije dovoljno. Na koji ćemo se način suočiti s tim problemom?”

Budući da je radio više od 40 godina na dječjoj psihijatriji, dr. Mike SHOOTER ima bolji uvid u problematiku od većine drugih. Prvo smo željeli znati je li anksioznost doista glavni problem ili se o njoj samo više govori nego ranije.

„Prilično sam siguran da je stopa anksioznosti među mladima porasla”, kaže, ali dodaje: „Mislim da je također prepoznajemo više nego što smo to ranije činili. Primjećujemo mnogo više djece s nižim stupnjem anksioznosti od formalne psihijatrijske dijagnoze i njima se isto tako mora i može pomoći.”

Mnogi upozoravaju na to da društvene mreže generiraju nezadovoljstvo nove generacije, ali Shooter kaže da, iako su društvene mreže svakako dio problema, one nisu jedini čimbenik. „Društvene mreže su divan medij za tjeskobnu djecu koja, sjedeći noću sama u svojoj sobi, šalju poruke da vide sviđaju li se nekome ili ne. Oni moraju imati svoj svijet, tome adolescencija i služi.”

A ako su roditelji zabrinuti zbog prekomjerne upotrebe tehnologije i njezinih negativnih učinaka?

„Neka učine nešto po tom pitaju”, potiče Shooter. „Susrećem mnogo roditelja u ovakvoj situaciji, s djecom koja pate od anksioznosti i sklona su samoozljeđivanju, a oni su paralizirani. Ne znaju trebaju li reći nešto ili je bolje ništa ne govoriti, miješati se ili ne. Odgovor je – uvijek treba nešto učiniti, govoriti i informirati se o tome, saznati što radi vaše dijete. Ako je potrebno, iznesite tehnologiju iz sobe i pobrinite se da znaju kako to činite jer vam je stalo do njih.”

Iako tinejdžerima treba dopustiti da riskiraju kako bi se razvili u zdrave odrasle osobe, postavljanje granica jednako je važno za ovu dobnu skupinu kao i za dvogodišnjake.

„Adolescenti su razvili sve kognitivne i društvene sposobnosti te žele istražiti svijet i saznati tko su”, kaže. „Ali roditelji trebaju postaviti granice, jer će se u protivnome oni ponašati sve rizičnije dok god ne nađu neku drugu granicu. Mislim da djeca koja se samoozljeđuju zbog društvenih mreža žele reći – 'Pomozi mi, ovo je izvan moje kontrole.' Zaboga, roditelji, ne bojte se umiješati! Ako vam je dijete blijedo, umorno i nesretno, onda treba vašu pomoć!”

Ali društvene mreže nisu jedini problem s kojim se bore mladi. „Tu je i kompetitivno društvo u kojem živimo i uvijek na neki način iznevjerimo djecu”, kaže. „Trebali bismo tražiti drukčije obrazovne modele gdje djeca počinju s akademskim radom kasnije u životu, gdje se igraju igre suradnje među djecom, gdje se kući ne nosi brdo zadaće kao dodatak svim drugim aktivnostima kojima se djeca bave tijekom dana, gdje ih ne testiramo na svakom koraku. To su sve čimbenici koji izazivaju tjeskobu.”

„Vrlo često otkrijemo da za vrijeme rata ili drugih katastrofa razina tjeskobe i depresije pada, a nakon što se ponovno uspostavi mir ona raste”, kaže Shooter. „Ima nešto u duhu zajednice, zajedništvu i svrsi, nečemu što je veće od njih samih i njihovih pojedinačnih briga.”

Znači, mladim ljudima danas nedostaje svrhe, osjećaja povezanosti i pripadnosti?

„Zajednica je slomljena”, slaže se Shooter. „Jednako slomljena u svim kulturama i slojevima društva. Možete vidjeti jednaku razinu usamljenosti, tjeskobe i depresije kod djece srednje klase kao i u ekonomski najugroženijim kućanstvima. Djeca sve više vremena provode razgovarajući telefonom, a sve manje provodeći vrijeme jedni s drugima.”

Rituali zajedništva i obiteljskog života također se tope. Samo se jedna od pet obitelji jednom do tri puta tjedno okuplja oko zajedničkog obroka, pokazalo je istraživanje provedeno 2013. godine. Ovakvi rituali čine veliku razliku, oni nisu samo prilika za međusobni razgovor, kaže Shooter.

Je li problem u razgovoru? Proteklih smo godina govorili o psihičkom zdravlju više nego ikad. To je razdoblje koje se poklapa s prividom eksplozije problema psihičkog zdravlja. Je li to slučajnost, uzrok ili posljedica?

Dr. Shooter je siguran da razgovor o problemima ne povećava njihovu prisutnost.

„Nekad se vjerovalo da se u školama ne smije govoriti o drogama ili seksualnim ovisnostima, jer ako govoriš o tome tad ćeš ih proširiti. I danas se katkad pojavljuje isti osjećaj kad je u pitanju psihičko zdravlje. To jednostavno nije istina, moramo o tome govoriti”, kaže.

Zaista, ako nešto možemo naučiti iz naše rasprave to je da razgovor doista pomaže, ali postoji još jedna pouka koja se odnosi na roditelje:

„Imate li djecu, tad morate provoditi vrijeme s njima, raditi s njima. Potrebno vam je pozitivno provedeno vrijeme s njima”, kaže. „Nažalost, sve si manje roditelja to može priuštiti. I to jedan je od uzroka koji stoji iza porasta tjeskobe u djece.”

..................

NAPOMENA

• The Telegraph – nagrađivani multimedijski novinski brend koji odlikuje kvaliteta, autoritet i vjerodostojnost.
• Izvor: telegraph.co.uk
• Photo by Rene Böhmer on Unsplash