Moje dijete ne mari ni za što

Pustim da se nosi s posljedicama svog ponašanja, nije ga briga. Kako da ga natjeram da vodi računa o svojim ocjenama i shvati koliko je škola važna prije nego što postane prekasno?

Često o tome razgovaram s roditeljima na našoj stranici i u našoj Facebook zajednici. Nije vezano samo za školu. Tema može biti bilo što, od skupljanja mokrih ručnika s poda do riskantnog, protuzakonitog ponašanja. Frustrirajuće je kad imate više motivacije preuzeti odgovornost svog djeteta nego on. Evo u čemu je stvar, na kraju ipak nikoga (pa ni svoje dijete) ne možete natjerati da mari za nešto. Ako vam je to cilj, situacija će biti vrlo frustrirajuća za sve uključene.

Kad sam prvi puta upoznala svog partnera Markusa, radio je kao ribar na brodu za izlov jastoga. Budio se rano svakog dana kako bi prije zore stigao na pristanište. Nakon čitavog dana slaganja kaveza, punjenja vreće s mamcima, mjerenja i obilježavanja jastoga, svejedno se uvečer želio vratiti na obalu kako bismo mogli zajedno pecati. Čak je i vikendom spremao udice, mamce i hladnjak kako bi proveo nekoliko sati u ribolovu.

Ja, s druge strane, ne podnosim pecanje. Osobno mislim da je to jedan od najdosadnijih načina provođenja vremena. Markus se zaista trudio potaknuti moj interes, a ja sam se zaista trudila pronaći tu ljubav prema pecanju. Markus mi je kupio najnoviju udicu, nabavio ribolovnu dozvolu, donio sve vrste utega i mamaca. Nekoliko sam puta pristala ići s njim na brod, čak i u „smrdljivu kolibu” u sred noći kako bismo „pogodili pravo vrijeme”. Unatoč svim našim naporima, nisam se mogla uživjeti u ribolov.

Shvatili smo da ta situacija rađa obostrano zamjeranje. Njegovo inzistiranje da podijeli svoju strast za ribolovom sa mnom u meni je izazvalo suprotni učinak i ja sam ga mrzila još više. Na kraju smo slučaj riješili kompromisom, složili smo se da se ne možemo složiti.

Shvaćam da nedostatak interesa za ribolov nema toliko potencijalno negativne posljedice po život kao nezainteresiranost za školu, riskantno i protuzakonito ponašanje. Ali je činjenica da se obje situacije mogu riješiti na sličan način.

Počnite sa shvaćanjem da to nije napad na vas osobno, čak i ako tako izgleda.

Kao roditelj, imate primarnu ulogu poučiti dijete moralnim vrijednostima, ali ono je ipak odvojeno od vas i svaka je osoba odgovorna za vlastiti izbor vrijednosti i prioriteta. Iako vaše dijete ne pridaje jednaku važnost nekim stvarima kao vi, potrudite se da to ne shvatite osobno ili kao napad na vaše roditeljstvo.

Sjetite se da je za tinejdžere normalno da odbacuju ono što njihovi roditelji vrednuju. To se zove individualizacija i dio je procesa sazrijevanja. To je proces u kojem se tinejdžer pokušava definirati kao individua različita od obitelji, posebno roditelja. Često se čini kao da tinejdžeri pretjerano odbacuju roditeljeve vrijednosti: „Ja nisam ti!” Opet kažem, to nije osobno i mnogo je učinkovitije odstupiti od borbe.

Imajte na umu da ga možete smatrati odgovornim za njegov izbor, unatoč tome što ga ne možete natjerati da mari za nešto.

Razmislite o tome da pustite dijete da iskusi posljedice svog ponašanja ili da mu zadate zadatke koji su vremenski ograničeni. Iako vam se čini da posljedice ponašanja nisu dirnule vaše dijete u tom trenutku, to ne znači da one nisu učinkovite. Neki ljudi jure autocestom i nakon što im je policija uručila kaznu, ali to ne znači da će policija prestati zaustavljati ljude i naplaćivati im kazne.

ZAVRŠNA NAPOMENA: Ljudi, posebno djeca i tinejdžeri, dinamični su i stalno se mijenjaju. James LEHMAN nas podsjeća da roditelji nisu jedini agent promjene u djetetovu životu. Trenutačno ponašanje vašeg djeteta ne mora nužno odrediti kako će se on ili ona ponašati u budućnosti ili što će ih zanimati. Nikad ne znate na koji se način netko može promijeniti.

Tko zna, možda i ja jednog dana zavolim ribolov!

..................

NAPOMENA

• Empowering parents – američka stranica za savjete roditeljima temeljene na principima kognitivne bihevioralne terapije.
• Izvor: empoweringparents.com
• Photo by Jason Rosewell on Unsplash