JA MISLIM
Učitelji i osobno promicanje
Prilično je teško zamisliti učitelje kao osobe koje se bave osobnim promicanjem. Učitelji su uglavnom samozatajni, idealisti, vrijedni i uvijek spremni pomoći, dati dobar savjet, puni su razumijevanja i potpore, topli, ali ne misle na osobno promicanje.
Ako bi se ipak našao kakav učitelj koji drži do osobnog promicanja, bilo bi posrijedi promicanje ograničenog dosega, uglavnom u okvirima škole. U našim je uvjetima vrhunac „karijere” za jednog učitelja da postane ravnatelj ili savjetnik/nadzornik u agenciji. Vjerojatno je slično i u drugim državama.
Čime se učitelji izdvajaju od drugih, što je to s njima pogrešno, zašto tako malo promiču vlastiti rad? Zašto tijekom cijeloga svojeg radnog vijeka ostaju samozatajni, tihi vrijedni radnici?
Zašto uopće smatram da je učiteljima potrebno bilo kakvo osobno promicanje?
Ponajprije zbog napisa u glasilima.
Kada u novinama osvane kakav tekst o učiteljima, obično je napisan s negativnim predznakom. Rijetko kada o njima možete pročitati afirmativan tekst. Uglavnom je riječ o tekstovima koji govore o katastrofalnom stanju u školama, problemima u određenoj školi, učenicima koji su nekoga napali, lošim rezultatima na ispitima, jedinicama iz matematike… Poznato svima, zar ne?
Ili pak možete čitati o lošem stanju u obrazovanju / javnom sektoru, o rezanju plaća, prava, mirovina, putnih troškova... Opet poznato, zar ne?
Ponavljam, rijetko ćete kada pronaći novinski tekst ili vidjeti reportažu o uspjehu u nekoj školi, o kvalitetnoj nastavi, nastavnicima koji vrijedno rade, i to ne zato što bi ih netko tjerao na to ili zato što će biti više plaćeni budu li više radili, nego jednostavno zato što ne znaju drukčije raditi, zato što je to njihov način djelovanja. Iz dana u dan pronalaze inspiraciju, ne dižu ruke od učenika i njihova školovanja premda su svi drugi odustali – i institucije (koje uglavnom kažnjavaju), i društvo (koje je brutalno i uvijek računa samo na profit), i roditelji (kojih nema ili nemaju vremena), i sami učenici koji odrastaju bez ljubavi, bez dovoljno pozornosti, bez empatije i tolerancije koju nisu doživjeli, odnosno nisu je imali gdje steći i razviti.
Zato je bitno promicati sebe i svoj rad. Treba ustati i reći: Ja sam učitelj, ne stidim se posla koji obavljam svakog dana, ponosan sam na nj iako je taj posao bijedno plaćen, premda je na dnu društvene ljestvice, a mi učitelji vjerojatno smo posljednji idealisti u ovom depresivnom svijetu.
Bitno je reći da se u školi svakog dana događaju iznimno važne i lijepe stvari. Svakog dana mi učitelji utječemo, odnosno pokušavamo utjecati na mlade, pomoći im da iskoriste svoje potencijale, da se razviju, puni smo strpljenja i razumijevanja za njih, čekamo strpljivo da nauče gradivo i dajemo im ocjene za koje smo sigurni da nešto znače, ne samo kao pokazatelji njihova trenutačnog znanja.
Ocjene koje dajemo učenicima pokazatelj su razumijevanja za situaciju u kojoj naši učenici žive. Naše su ocjene uvijek poticaj, nada, priznanje, dokaz vjere u njihove mogućnosti i sposobnosti.
Ja sam učitelj, svakog sam dana psiholog za učenike i roditelje, za cijeli razred, i želim da se to zna. Pokrećem različite projekte jer znam da su korisni, da se u svemu uči, stječu znanja i kompetencije. I želim da se to vidi.
Ne želim da moj rad ostane zatvoren u četiri zida učionice, u školi. Želim da se čuje o njemu kako bi se konačno ta negativna medijska plima zaustavila i preusmjerila. Želim da se o školi i učiteljima počne govoriti u drukčijem kontekstu, pozitivnije i optimistično jer naš je rad takav iz dana u dan, pun optimizma i vjere u bolje sutra.
Smatram da je iznimno važno promicati sebe i svoj rad na sve načine, u medijima, na društvenim mrežama. Jer, jedino će tako cijelo društvo promijeniti percepciju o učiteljima i nastavnicima i shvatiti da to nisu ljudi koji im samo čuvaju djecu u osnovnoj školi te zbog kojih plaćaju instrukcije u srednjoj. Shvatit će da su to osobe koje iznimno snažno utječu na njihovu djecu, mnogo s njima rade, ulažu i vjeruju u njih, pa je red da i oni njima vjeruju, da više cijene njihov rad.
Ima iznimaka i negativnih primjera, ali iznimke potvrđuju pravilo – učitelji dobro rade, trude se, pomažu i imaju razumijevanja.
- Svoje slobodno vrijeme posvećuju radu s djecom.
- Biti učitelj nije samo posao.
Bosiljko ĐEREK, OŠ Zapruđe, Zagreb












