Malo me je toga veselilo kao otvaranje nove knjige prvi put

Ali prije nego što objasnim kako i zašto ovo djeluje, dopustite da vas vratim u svoj srednjoškolski život.

U trećem razredu srednje škole kupila sam Vodič kroz lektiru zbog knjige koja nam je bila zadana za lektiru. Ne mogu se sjetiti naslova knjige, ali se sjećam da je nisam željela čitati. Internet je tad još bio relativno nov i bilo je teško doći do sažetaka knjige, pitanja i odgovora, osvrta na knjigu. Zato sam platila za njih. Osjećala sam se užasno.

Cijeli je taj proces bio naporan i kompliciran. Vjerojatno bi bilo bolje da sam pročitala knjigu. Engleski jezik i književnost bio mi je omiljeni predmet i voljela sam čitati. Malo me je toga veselilo kao otvaranje nove knjige prvi put. Bila sam takvo dijete. Ali ono što nisam voljela jest zadana lektira. Nametnuto razmišljanje o učiteljičinoj interpretaciji knjige. Zapisivala sam njezine riječi i ponavljala ih u eseju ili na testu. I dobivala same petice.

U velikom zapletu ove priče, postala sam profesorica engleskog jezika i književnosti u srednjoj školi. Što ima ljepše nego s mladima dijeliti ljubav prema čitanju i pisanju, mislila sam. Ima li što korisnije? Međutim, koliko sam uspjela zaključiti, ispada da većina djece ne čita. Jednostavno ne čitaju. U vrijeme trenutnog polučivanja zadovoljstava uz YouTube, zašto bi neko dijete provelo svoje dragocjeno vrijeme rezervirano za Facebook ili Instagram čitajući knjigu kojoj ne vidi svrhu? Kao učiteljica, smatram ovu prepreku neizmjerno frustrirajućom. Kad uđem u razred pripremljena za smislenu raspravu i ustanovim da je samo dvoje učenika zaista pročitalo knjigu, razbjesnim se.

„Zar to doista moramo pročitati?”, pitaju me učenici. „Ta je knjiga tako debela!”

Napisano je tisuće priručnika za učitelje s uputama kako potaknuti djecu na čitanje. Sve sam metode isprobala. Stalno eksperimentiram i isprobavam nove strategije. Moji pokušaji često završavaju neuspjehom. Ne treba imati doktorat i desetljeća iskustva da biste razumjeli zašto.

Učenicima nedostaje želja za čitanjem iz brojnih razloga:

• nedostatak kulture čitanja u obitelji,
• apatija i nezainteresiranost,
• pretjerana stimulacija i
• skretanje pozornosti novom tehnologijom.

Jednostavno, djeca ne čitaju jer ne žele čitati, nisu zainteresirani za knjige koje im se predlažu, ali i zato što ne moraju. Mogu jednostavno odgledati dvominutni video na YouTubeu ili Shmoopu. Nisam sigurna bih li i ja u svoje vrijeme pročitala zadanu knjigu u takvim okolnostima.

Ove sam godine odlučila primijeniti malo drukčiju strategiju. Prijatelj mi je nedavno predložio roman u kojem je uživao, „Scythe” autora Neila SHUSTERMANA. To je distopijska priča u kojoj su čovječanstvo pokorili glad, bolest, rat i smrt.

„Zar ćemo doista to čitati?”, moji su učenici odmah počeli kukati. „Ta je knjiga tako debela.” „ Scythe”, roman na 435 stranica, stvarno je zastrašujući za tinejdžere koji nisu naviknuli čitati ništa dulje od sobjava na Facebooku.

Proživljavamo tekst zajedno. Tražimo značenja zajedno. Zajedno smo šokirani. zajedno tugujemo.

Moj je proces vrlo jednostavan. Radi lakše organizacije i upravljanja, podijelim učenike u grupe od četiri, na svojevrsne književne krugove, ako hoćete. Napravila sam kalendar čitanja koji im služi kao straničnik. Nakon svakoga pročitanog odlomka, učenici među sobom rasprave pročitano, izvuku zanimljive citate i zapišu zaključke svoje rasprave. Lako! Svakih nekoliko dana napravimo stanku i zajedno raspravimo pročitano. Svoje razmišljanje izložim tek na kraju rasprave ili kad me pitaju. A obično pitaju. Svakako im ne pokušavam odrediti što i kako misliti.

Nikad nisam čitala ovaj roman. Čitam s njima. Oni to znaju. Uvijek sam iskrena prema njima. Nisam se pripremala. Nema testa, nema provjere vokabulara, nema dubinske analize (ne još), nema didaktičke lekcije (ne još). Zasad ih samo učim da se zaljube u likove i priču, da zamišljaju svjetove drukčije od vlastitog. Priču proživljavamo zajedno. Vole vidjeti moju reakciju na svaki obrat. Moja žeđ za pričom i radoznalost i njih potiču na postavljanje pitanja i analizu. Ako zaostanem u čitanju zbog drugih obveza, oni me strpljivo čekaju da ih stignem. Od 45 učenika, 30 ih ne samo aktivno čita roman već i uživa u njemu.

Učitelji engleskog jezika već desetljećima poučavaju o istim romanima. Znam zašto: nedostatak sredstava; ne žele izmišljati toplu vodu; postoji minimalna želja za stvaranjem novih jedinica, novih lekcija, novih planova i novih procjena. Vjerujte mi, razumijem to. Radim u gradskoj školi u Philadelphiji. Ali ti romani o kojima iznova poučavamo, i zanimljivi su nama akademicima, izgube se među našim tinejdžerima sklonima društvenim medijima. Poruka je izgubljena. Kako je pronaći? Ponudite izbor. „Začinite” svoju knjižnicu. Pronađite knjigu koju možete zajedno proživjeti i izgubiti se u njoj sa svojim učenicima.

..................

NAPOMENA

• SAD: Medium – stranica široke tematike, mjesto gdje svatko može podijeliti svoju priču.
• Izvor: medium.com