Svi profesori čitaju

…o kojoj svi imamo što reći, jedino je pitanje koliko je to što možemo reći relevantno.

Statistike povezane s čitanjem u Hrvatskoj izrazito su negativne, trend nečitanja toliko je vidljiv da su gradske knjižnice postavile pitanje školskim knjižnicama što se to događa.

Od školske sam knjižničarke dobila podatak da su učenici od 1. siječnja do 16. travnja 2014. posuđivali 19 knjiga dnevno, a da se za isto razdoblje 2019. broj sveo na samo sedam posudbi dnevno.

Zastrašujuć podatak!

Javio se osjećaj koji je mješavina ojađenosti i krivnje – jer je poznato da je razvijanje čitateljskih navika u našoj zemlji odgovornost samo dežurnih utjerivača lektire i predmeta Hrvatski jezik.

Kako pogrešno!

Činjenica da je učenicima sve više lektirnih naslova dostupno online malo je ublažila gorčinu, kao i vjerojatnost da je problem sveprisutan u Lijepoj Našoj, o čemu svjedoče i istraživanja provedena povodom Svjetskoj dana knjige i autorskih prava.

Kako bih definirala problem, pokušala sam portretirati suvremenoga gimnazijalca, toga mladog čovjeka koji danas sjedi u školskoj klupi. Ako se sve oko nas mijenja, ako se i sami mijenjamo kako bismo opstali u izmičućoj zbilji digitalnoga doba, zašto očekivati da se čita jednako [na jednak način] kao prije?

………………………………......................…..

Piše Nina TADIĆ, prof. | Gimnazija „Fran GALOVIĆ”, Koprivnica

………………………………......................…..

Mnogi su postavili to pitanje i izložili se kritičkim opaskama.

Širi kulturološki kontekst u kojem si moramo postaviti pitanje čitanja [ne samo] u školama jest, naravno, činjenica da je naša kultura vizualna.

U učionicama su naraštaji odrasli uz tehnologiju, nazivani generacijom Z.

Kaže se da s njima stiže poslijetekstno doba, no treba propitati je li zaista tako. Naime, iako ne čitaju kao prijašnji naraštaji [vrsta teksta, način čitanja, količina], mladi čitaju svakodnevno. Kaže se da uglavnom čitaju pasivno, ne zato što su odabrali čitati, nego zato što moraju čitati probijajući se do svog cilja, kakav god on bio – informirati se, naučiti nešto, zabaviti se, komunicirati, stvarati itd.

A čitaju i književne tekstove!

Čak ih i pišu, no čine to nerijetko na engleskom i u nekom fandomu.

Mladi čitaju na nov način i čitaju nove oblike [ https://www.wattpad.com/ ].   

To ne znači da im umjesto Homera treba ponuditi mimove, blogove ili mange, ali sigurno je da moramo naći način da ih zainteresiramo za čitanje, makar to podrazumijevalo razne kompromise.

Netko je možda u dalekoj prošlosti plakao za dobom usmenosti kad se pojavilo pismo, netko je možda očajavao kad je roman preuzeo mjesto epa, drama tragedije itd.

Povijest žanrova također je vrlo zanimljiva i zbiva se u živoj interakciji autora, književnog djela, publike i zbilje.

Novi su naraštaji čitatelja otvoreni za novo, znatiželjni, odvažni [neoprezni] i vrlo pragmatični.

Milenijci su odrastali s Harryjem Potterom, a svjetska je uspješnica među genzeovcima roman Greška u našim zvijezdama Johna Greena. Tu knjigu naši učenici često odabiru kao izbornu lektiru.

Možda bi se na temelju takve generacijske knjige moglo doći do onoga što je literarni ukus ili obzor očekivanja jednoga prototipnog srednjoškolca. Protagonisti su te knjige vršnjaci, tema je životna, snažno ih emocionalno angažira, a roman je pisan inteligentno i s dozom crnog humora.

Dakle, skica za portret nove generacije čitatelja mogla bi se u najgrubljim crtama [i uza sve moguće ograde, riječ je o pretpostavkama] svesti na sljedeće: zbog stalne izloženosti moru sadržaja i informacija čitaju puno, ali uglavnom pasivno i površno.

Cijene svoje vrijeme [iako će ga – gledano iz našega kuta – rasipati na tonu besmislenih kratkih videa i tako još više biti djecom trenutka], nije ih lako zainteresirati, prokrastinatori su i krajnje pragmatični.

Upravo je to posljednje – pragmatičnost – možda put do novih čitatelja!

Lako ćemo ih uvjeriti da je čitanje kao generička vještina neophodno za opstanak u suvremenom svijetu, ali moramo ih uvjeriti da postoji i jedno drugo čitanje – ono koje Meta GROSMAN obrazlaže u knjizi U obranu čitanja – koje im pomaže da zastanu na trenutak, urone u svijet knjige i, za divno čudo, pronađu sebe. Možemo im podastrijeti statističke pokazatelje o vezi akademske uspješnosti i čitateljskih navika.

Dokazano je da je čitanje ključno za kognitivne sposobnosti, za akademski uspjeh i za mentalno zdravlje. To bi moglo djelovati! Možemo, također, smišljati najrazličitije metode, pa ako treba i prepakiravati klasike u privlačne forme dok ne zagrizu, a kad zagrizu – pustiti ih.

Daniel PENNAC isticao je kako glagol voljeti na trpi imperativ, a neki ipak vjeruju da je učenike moguće ZALJUBITI u čitanje [D. Juričić].

• U ovom nervoznom dobu ponudimo im male zalogaje kako bi zagrizli i poželjeli zaroniti dublje.

Postoji jedan paradoks u vezi s čitanjem književnih tekstova. Da bi ih se moglo čitati, potrebno je umijeće čitanja, a ono se razvija baš čitanjem. Pasionirani gejmer koji neko vrijeme ne igra igricu u kojoj je ostvarivao vrhunski rezultat, ne može više dosegnuti istu razinu. Isto je i s čitanjem. Ako neko vrijeme ne čitamo dubinski i pribrano, gubimo tu sposobnost. Use it or lose it logika može objasniti mnogo toga u vezi s funkcioniranjem našega mozga. Zato, sva su sredstva u borbi za čitatelje dopuštena [N. Carr].

U našoj školi [Gimnazija „Fran Galović”, Koprivnica] već sedam godina postoji ČITATELJSKI KLUB. Iako je to divan način razgovora o književnosti, klub uglavnom privlači one učenike koji već vole čitati.

Kako doći do ostalih?

Isproban je i model razrednih čitateljskih grupa jer učenici vole takvo opravdanje za druženje i razgovor uživo.

Sve su to mali pomaci.

S druge strane, neke kampanje poput čitanja pod kišobranima ili u parkovima često se svedu na puku formu.

Nama ne treba buka oko čitanja, treba nam promjena paradigme u cijelom društvu, što će postupno dovesti do toga da čitanje bude potreba.

Vjerujem da nas sve oduševljavaju fotografije ljudi koji u podzemnim željeznicama, čekaonicama ili gradskim parkovima diljem svjetskih metropola čitaju. Bez prisile. Iz potrebe.

Kako razviti kulturu čitanja u društvu sa sustavom vrijednosti kojemu je knjiga, i sve ono što ona simbolizira, danas dalja nego ikad? Tragično u zemlji s toliko pisaca vrhunske vrijednosti.

Izazov upućen kolegama u Nastavničkom vijeću Gimnazije „Fran Galović” pokušaj je da se učenicima pokaže kako čitanje nije samo povezano s nastavom Hrvatskoga jezika, kako ljudi jednostavno čitaju jer je to dio njihova života i kako su ih i knjige koje su pročitali oblikovale u to što jesu. Osim svega što je navedeno u pismu [koje je upućeno svakom pojedinom nastavniku, čime sve postaje osobnije], to je i način da učenici bolje upoznaju svoje nastavnike.

Zasad ishod ove inicijative nije poznat, vrijeme će pokazati. Slične su akcije bile i uspješne i neuspješne. Ono što se postiže njome jest isticanje važnosti čitanja za sve nas. Nadamo se najboljemu.

…

Nina TADIĆ, prof. | Gimnazija „Fran GALOVIĆ”, Koprivnica

…

P. S.: Ako vas zanimaju aktivnosti koje mi u GFG-u poduzimamo u vezi s čitanjem, ali i općenito kako izgleda naš školski život, bacite pogled na naš mrežni magazin FRANzine