Čitanje književnosti čini nas pametnijima i boljima

No, Raymond Mar, psiholog na Sveučilištu York u Kanadi i Keith Oatley, profesor emeritus kognitivne psihologije na Sveučilištu u Torontu, u svojim istraživanjima iz 2006. i 2009. godine došli su do zaključka da oni koji često čitaju fikciju bolje razumiju druge ljude, suosjećaju s njima te mogu vidjeti svijet iz njihove perspektive.

Deep reading je termin koji označava čitanje s razumijevanjem, u kojemu čitatelj koristi svoje sposobnosti analize teksta i fokusira se na poruku koju nam autor želi prenijeti te se znatno razlikuje od površnog čitanja koje najčešće koristimo za čitanje na internetu.

U današnje vrijeme sve se manje čita s razumijevanjem, što utječe na intelektualni i emocionalni razvoj nove online generacije koja je više okrenuta površinom čitanju. Samim time ugrožava se kultura čitanja književnih djela.

Knjiga, kojoj su stranice ispisane riječima, dopušta čitatelju da se prepusti i uživi u priču. Uranjanjem u priču naš mozak obrađuje jezik bogat detaljima, aluzijama i metaforama te stvara mentalnu kartu kakvu bismo imali i u stvarnom životu.

Čitajući, susrećemo se s emocionalnim situacijama i moralnim dvojbama koje djeluju na naš mozak kao snažna vježba.

One nam pomažu da se uvučemo u glave fiktivnih likova te da se poistovjetimo s njima, što je i znanstveno dokazano.

Mnoga istraživanja pokazuju da je online čitanje manje zanimljivo i manje zadovoljava.

Britanski National Literacy Trust objavio je rezultate istraživanja koje je proveo na 34.910 mladih ljudi u dobi od osam do 16 godina. Rezultat pokazuje da 39 posto djece i tinejdžera svakodnevno čita koristeći digitalne uređaje, a 28 posto je onih koji koriste tiskane materijale za čitanje. Tri puta su manje šanse da će čitatelji koji koriste digitalne uređaje uživati u čitanju, a jednako toliko manje su im šanse da će imati svoju najdražu knjigu.

Da ljudi nisu rođeni za čitanje, govori Maryanne Wolf, direktorica Centra za čitanje i jezik na Sveučilištu Tufts. Za razliku od sposobnosti razumijevanja i produciranja jezika, koji će se odvijati prirodno, jer nam je usađen u gene, sposobnost čitanja se mora postići. Svaki pojedinac će svojom mukom i trudom naučiti kako se čita. „Krugovi čitanja “ koje smo postigli dolaze iz dijela mozga razvijenog za druge stvari, ali ti „krugovi“ jačaju ili slabe ovisno o tome kako ih koristimo.

Čitatelj koji koristi tehniku „deep reading“, bez ometanja od različitih podražaja, ulazi u stanje koje psiholog Victor Nell uspoređuje s hipnozom transa. Nell je otkrio da se tempo čitanja znatno usporava kada čitatelj najviše uživa u djelu.

Kombinacijom brzog i sporog dekodiranja riječi, bez žurbe s čitanjem, daje „deep readersima“ dovoljno vremena da čitanje obogate svojim sjećanjima, mišljenjima i analizom onoga što su pročitali. To im također daje vremena da uspostave prisan odnos s autorom knjige. No, taj način čitanja mnogim mladim ljudima nije poznat. Njihovo je čitanje pragmatično i instrumentalno, a razlika je u onome što kritičar Frank Kermode naziva „tjelesnim čitanjem “ i „duhovnim čitanjem“. Ako dopustimo svojim potomcima da vjeruju kako je „tjelesno čitanje“ sve što postoji, ako im ne pokažemo i učimo ih „duhovnom čitanju“ uz pomoć discipline i prakse, uskratit ćemo im ugodno i ekstatično iskustvo s kojim se ne bi susreli.

Današnjim online generacijama koje su usmjerenije k površnom čitanju trebamo pokazati kamo ih sve čitanje može odvesti, a za to će se pobrinuti „deep reading“.

Izvori:

http://www.huffingtonpost.it/2015/03/22/libri-rendono-intelligenti-e-emaptici_n_6919056.html?ncid=fcbklnkithpmg00000001#

http://ideas.time.com/2013/06/03/why-we-should-read-literature/

Priredila: Sandra TOMRLIN