Opasnost igrifikacije obrazovanja

U blogu objavljenom na našem portalu „Igrifikacija i zašto djeluje” navodi se kako djeca imaju strast za igrom, teže se usredotočuju na aktivnost učenja i slično. On nudi izlaz: učiti u igri. Prije nego što postavim pitanja autoru teksta, ispričat ću vam kratku priču.

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća Georgij Vladimirovič Dorofejev rekao je svojim kolegama u laboratoriju za izučavanje matematike Istraživačkog instituta za sadržaj i metode Akademije pedagoških znanosti kako njegov unuk uči iz udžbenika s jakom komponentom koja se može nazvati „vanjski poticaj”. Na primjer, u zadatku se traži izračun i iz slova koji se dobiju kao rezultat potrebno je sastaviti riječ, riješiti rebus, križaljku i slično. U proces učenja ugrađena je zanimljiva igra koja je pak daleko od igara uloga koje se spominju u postu. Igra koja je ugrađena u rješavanje zadatka nema izravne veze s matematikom.

Georgij Vladimirovič zadao je unuku zadatak za srednjoškolce iz carske epohe, glomazan primjer sa zagradama, gdje je potrebno odrediti redoslijed postupaka, kako bi se pravilno izvela svaka radnja.

Ovaj je zadatak također test izdržljivosti, sposobnosti da se izradi plan djelovanja i strpljivo ispuni svaki njegov pojedinačni korak. Zanimljivo je vidjeti i pokušati riješiti što su izučavali gimnazijalci 150 godina prije djeda, ali mog unuka to nije zanimalo. „Ali zašto?”, upitao je. Nije ga zanimao zadatak koji je njegov djed, učitelj učitelja matematike, smatrao važnim, jer nije bio potkrepljen „vanjskim poticajem”.

Ovo je dugačak uvod u pitanje koje je dijete postavilo: „Zašto pokvariti dobru igru matematikom?” Uspješno učenje matematike (o drugim predmetima neću ni govoriti) moguće je kad se zanimanje za nju razvija iz samog predmeta: iz zanimljivih zadataka, iz ljepote i snage matematičkih metoda, iz mogućnosti koje pruža matematika u proučavanju svijeta oko nas.

Sad slijedi moje pitanje onima koji se zalažu za igrifikaciju obrazovanja: kad planirate završiti igru i početi stvarni život? Hoćemo li se igrati i u drugom razredu srednje škole, na fakultetu, na institutu? Ne čini li vam se da uvođenjem igre djeci koja se slabije usredotočuju ili su nezainteresirana ne rješavate problem već ga produbljujete?

Čuvši profesorovu priču, sjetio sam se šetnje s unucima Školskim parkom koji izlazi na Kirovogradsku ulicu u Moskvi. Odjednom smo primijetili kako se mnoštvo odraslih ljudi približava igralištu, uzbuđeno raspravljajući i pokazujući nešto rukama. Zaustavili su se pokraj nas i ja sam pomislio da se radi o nekakvom političkom mitingu. Ispostavilo se da su to lovci na Pokemone. Među njima su bili tinejdžeri i odrasli muškarci. Djelovali su poput zaigrane djece. Da budem iskren, osjećao sam se nelagodno.

Možda ni vi ne znate tko su Pokemoni kao što ni ja nisam znao. Dopustite mi da vam prenesem definiciju s interneta. „Pokemoni su čudovišta koja su stvorili ljudi iz franšize igara Pokemon. Uz njihovu pomoć igrači se bore, hvataju kriminalce, liječe, hipnotiziraju, grade kuće i koriste se njima u drugim sferama života. Lovci na Pokemone oni su koji ih hvataju za neku od ovih svrha ili samo kako bi pronašli životnog suputnika.”

Posljednje pitanje za zagovornike igrifikacije: koga pokušavamo odgojiti, poučiti, obrazovati? Želimo li da naši učenici u budućnosti rješavaju svoje i tuđe probleme u stvarnom životu ili da se bave zadovoljenjem svojih i tuđih potreba u virtualnom životu?

..................

NAPOMENA:

• RUSIJA: Mel.fm – portal posvećen obrazovanju i odgoju.
• Izvor: mel.fm