Umro akademik Radoslav Katičić, najveći hrvatski jezikoslovac i slavist

Asistent na Katedri za indoeuropsku poredbenu lingvistiku na Filozofskome fakultetu postao je 1958., a od tada je počeo sustavno predavati sanskrt i paleobalkansku lingvistiku te poslije poredbenu indoeuropeistiku.
Docent je postao 1961., izvanredni profesor 1966. i redoviti 1972.

Utemeljio je studij opće lingvistike i indologije, a od 1961. do 1977. bio je pročelnik novoosnovanoga Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije. Od 1956., zajedno s B. Lászlóm, sustavno je promicao, djelujući u Zagrebačkom lingvističkom krugu Hrvatskoga filološkoga društva, strukturalnu lingvistiku i druge moderne metode među mlađim djelatnim hrvatskim jezikoslovcima, a osim mnogobrojnih studija objavio je i knjige Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije (1967), Jezikoslovni ogledi (1971), Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja (A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics, 1979), Novi jezikoslovni ogledi (1986., 1992), Litterarum studia (1998), Na kroatističkim raskrižjima (1999); napisao je i prvu sustavnu povijest indijske književnosti u Hrvatskoj Stara indijska književnost (1973), te nekoliko knjiga o rekonstrukciji slavenskih i baltoslavenskih mitoloških tekstova na temelju njihovih tragova u folkloru (Božanski boj: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, 2008; Zeleni lug, 2010; Gazdarica na vratima, 2011; Vilinska vrata, 2014).

Bio je jedan od autora Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). Godine 1977. postao je redoviti profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču, a 1978–87. bio je predstojnik tamošnjega Instituta za slavistiku; od 1998. profesor emeritus Sveučilišta u Beču. Član je JAZU (HAZU): izvanredni od 1973., a redoviti od 1986; dopisni je član Austrijske akademije od 1981. i pravi član od 1989; također je član ANUBiH od 1984. i Norveške akademije od 1987. Dobitnik je Državne nagrade za znanost za životno djelo (2006).

 Započevši proučavanja na području klasične i bizantske grčke filologije ubrzo je područje svojih istraživanja proširio na poredbenu indoeuropeistiku (osobito indijsku i starobalkansku) te na općelingvističku teoriju. Na takvim širokim filološkim i čvrstim teoretskim temeljima pristupio je proučavanju širokoga kruga temâ slavenske i hrvatske filologije.

Vodeći je stručnjak u starobalkanskoj lingvistici i međunarodno priznat znanstvenik na mnogim poljima, osobito u sintaksi i povijesti hrvatskog književnog jezika, slavenskoj mitologiji, bizantskoj filologiji, genetskolingvističkoj teoriji, teorijskoj sociolingvistici, ranosrednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti i dr.

Objavio je više od 150 znanstvenih članaka i rasprava, niz drugih priloga i veći broj knjiga, stoji na stranicama Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. [ IZ DRUGIH MEDIJA | vecernji.hr ]