Nije sve u uključenosti

Provedite neko vrijeme među odgajateljima ili učiteljima, ili osobno ili u digitalnom obliku, i zasigurno ćete čuti strastveno izražene sljedeće stavove:

• Djeci je dosadno jer nastavne lekcije nisu zanimljive.
• Djeca se ponašaju neprimjereno kad nisu uposlena.
• Djeca varaju jer tema nije zanimljiva.
• Angažirani učenik nikad vam neće praviti probleme.
• Djeca mrze školu jer nisu uključena.

Dakle, uz rizik da budem ismijan želim reći da sam pomalo skeptičan. Čini mi se da od uključenosti tražimo da ponese pretežak teret.

Prvo, da raščistimo s nazivljem. Često kad ljudi govore o uključivanju, ne govore zapravo o uključivanju. Uključenost ili angažiranost ponajprije znači da je učeniku stalo, da mari bar malo za učenje. Dakle, uključenost dolazi od onoga koji uči, a ne onoga koji poučava. Mene ne zanima izrađivanje goblena i baš me briga koliki mi je izbor dan, koliko je tehnologije ugrađeno, koliko je simpatična učiteljica i koliko se trudi objasniti mi korist od izrađivanja goblena. Ja jednostavno neću biti uključen.

Kad neki ljudi govore o uključivanju, oni zapravo govore o animiranju. Anita ARCHER, guru animiranja, koristi se svim vrstama tehnika animiranja koje su pogrešno označene kao strategije uključivanja. Drži brz ritam i zahtijeva visoku stopu odgovaranja od svakog učenika u učionici. Očekuje pozornost i sudjelovanje. Drži djecu na nogama. Ali nijedna od njih ne jamči da će učenicima biti stalo do onoga čemu se podučava. Te metode jamče samo to da će učenici sudjelovati. Anita Archer se ne bavi uključivanjem, već animiranjem.

UČENIK JE VLASNIK UČENJA

Gđa Archer se bavi animiranjem zato što shvaća da istinska uključenost ne može proisteći iz nje kao učiteljice. Može navesti učenike da aktivno sudjeluju u njezinim predavanjima, ali ih ne može natjerati da uče. Ona može dovesti konja do samog ruba potoka, ali ga ne može natjerati da pije.

Problem s uključenošću, barem kako se koristi danas, jest taj što prenosi poruku da je za neuspjeh učenika kriv učitelj.

Nije učenik kriv za to što nije obavio svoj zadatak, njegova je učiteljica kriva što ga nije angažirala. Nije kriv učenik što bježi s nastave, učiteljica je kriva što svoja predavanja nije učinila privlačnijima.

Glupost.

Tu postoji još jedan problem. Ono što animira jednog učenika, ne djeluje na drugoga. Čitam na Twitteru objave učitelja koji se hvale kako su u plan predavanja uključili Pokemon Go ili su ubacili neki od trenutno najpopularnijih trendova. Ali na svakog učenika koji misli da je određena igračka, igra ili pjesma zakon, postoji drugi učenik kojemu je to odbojno.

Evo jedne nesretne činjenice o životu. Postoje radnje koje svi moramo činiti iako nisu zabavne. Oni koji te radnje obavljaju uspješniji su od onih koji ih izbjegavaju. Ljudi koji stvaraju i pridržavaju se budžeta imaju više novca. Malo tko će se složiti da je to zabavno. Ako ne obavite kupnju, završit ćete u McDonaldsu trošeći novac i debljajući se. Sjedenje na sastancima zahtijeva samodisciplinu, a vaš šef možda i neće biti toliko zabavan. Kakav god bio, bolje vam je da obratite pozornost.

Zapravo, u životu se veći dio toga vrti oko samodiscipline, sposobnosti da istrajemo i obavimo zadatak koliko god nam se činio neprivlačnim i dosadnim.

NIJE ZA SVE POTREBNO UKLJUČIVANJE

Nemam ništa protiv da vam predavanja budu zabavnija ili da pronađete način kako više uključiti svoje učenike. Nema sumnje da će uključeni učenik učiti više od onoga neuključenoga. Koristite se svim trikovima koje možete pronaći.

Ne pokušavam vas odvratiti od stvaranja iskustava koji učenicima daju osjećaj topline, stvaraju neizbrisive uspomene zbog kojih će vas pamtiti do kraja života. Samo naprijed.

Ali prestanimo polagati tolika jaja u košaricu s oznakom „uključenost“.

Učenici koji nauče obavljati što im je zadano odrastaju u odrasle ljude koji imaju dovoljno samodiscipline da održavaju ravnotežu svoga bankovnog računa, obavljaju kućanske poslove, ustaju dovoljno rano da bi na vrijeme stigli na posao, promijene ulje u automobilu i održavaju sve čistim, od zuba, preko suđa, do kupaonice.

Umjesto da se toliko fokusiramo na uključivanje, nastojanje koje je često pucanj u prazno, zašto ne bismo naučili učenike kako izgleda upravljanje sobom u različitim životnim okolnostima?

Zašto ne naučiti učenike da ljudi koji mogu upravljati sobom žive uspješniji život?

Zašto im ne biste pokazali kako postići samokontrolu kroz razgovore i modeliranje?

Zašto čak i namjerno ne poučavati djecu nečemu što uopće nije zabavno i objasniti im da uspješni ljudi katkad moraju sami ispunjavati nepoticajne zadatke?

Ne činimo im uslugu šaljući poruku da je njihovo pravo da uvijek budu zabavljeni. Također učiteljima šaljemo pogrešnu poruku poručujući im da je za svaki problem u njihovoj učionici kriva njihova nesposobnost postizanja uključenosti.

..................

NAPOMENA

• SAD: Teacher Habits – blog Paula MURPHYA, američkog učitelja nižih razreda iz Michigana
• Izvor: teacherhabits.com