Djeca ne čitaju, jer ne čitaju ni roditelji

Tehnofobi smatraju da odgajamo generaciju koja ne razumije vrijednost književnosti. Nastavlja se polarizacija staroga i novoga. Možda je riječ o naslijeđenom negativnom stavu prema ekranu još iz zlatnog doba televizije. To je zastarjela mitska priča koja prikazuje knjigu kao junaka u borbi protiv tehnoimperijalizma. Papir je pozitivac, a ekran negativac.

Novo izvješće organizacije Common Sense Media pod naslovom „Djeca, tinejdžeri i čitanje” pokušava ponuditi „širu sliku o dječjim čitalačkim navikama u Sjedinjenim Državama i koliko su se one promijenile tijekom tehnološke revolucije posljednjih desetljeća”.

• Rezultati su zastrašujući.

Prema vladinim istraživanjima [SAD], od 1984. godine postotak 13-godišnjaka koji čitaju svaki tjedan smanjio se sa 70 na 53 posto, a postotak 17-godišnjaka koji čitaju svaki tjedan pao je sa 64 na 40 posto. Postotak 17-godišnjaka koji nikad ili gotovo nikad ne čitaju u ovom se razdoblju utrostručio, porastao je s devet na 27 posto.

Ove brojke su zapanjujuće. Ali nisam sigurna da je to povezano isključivo s tehnologijom. Čini mi se da trenutačno živimo u kulturi koja se temelji na tekstu više nego u bilo kojem drugom trenutku u povijesti. Ljudi čitaju po cijeli dan. Google, Twitter i Facebook također donose riječi. Ljudi ne mogu odvojiti pogled s pametnog telefona koji je u biti mehanizam za distribuciju teksta i informacija. Zapravo nemamo problema s čitanjem. Ljudi stalno provjeravaju svoju e-poštu i tekstualne poruke.

Ipak, što to oni čitaju? Izgleda da to nisu knjige. Ne govorim samo o djeci, već i o odraslima. Upoznala sam neke visokoobrazovane ljude koji su kazali da nemaju vremena za čitanje. Prelistavaju recenzije knjiga iz New York Timesa kako bi mogli sudjelovati u mogućem razgovoru na nekoj zabavi. Šokirana sam koliko me ljudi pitalo postoji li glasovna inačica moje knjige.

Je li problem u tome što djeca ne čitaju knjige ili što odrasli ne čitaju knjige, jer je naše društvo očigledno postalo neakademsko i neintelektualno? Radije bismo čitali časopise i blogove koji su suptilno samopromotivni. Popularna retorika govori nam da trebamo više STEM obrazovanja, više inženjera, više poduzetnika. Okruženi smo implicitnim programom borbe protiv knjiga i još se pitamo zašto djeca ne čitaju knjige.

Priznat ću da sam pristrana. Ja sam akademik. Ali moja djeca, u dobi od šest i osam godina, također mnogo čitaju. Ne samo zato što to zahtijevam (30 minuta čitanja preduvjet je igranje videoigara), već i zbog toga što im njihov otac pruža pozitivan primjer. Tata uvijek naručuje nove knjige, tata uvijek čita. U mom domaćinstvu biti odrasla osoba znači ugodno se osjećati uz knjige. Zrelost u našem domu znači biti upoznat s pisanom riječju.

Izvješće Common Sense Media slaže se s time: „Roditelji mogu potaknuti čitanje”, objašnjavaju, „držeći tiskane knjige u kući, čitajući i određujući djetetu vrijeme za čitanje.”

Među djecom koja redovito čitaju, njih 57 posto ima roditelje koji određuju vrijeme za čitanje. Moja djeca čitaju tiskane i digitalne knjige. Ja se za to pobrinem. Odvajam vrijeme kako bih čitala sa svojom djecom. Čitanje je ključna sastavnica njihova obrazovanja. Ne mogu samo odgoj prepustiti djeteta stručnjacima, a onda se žaliti kako im to ne ide od ruke. Roditelji moraju biti uključeni i pobrinuti se da djeca čitaju knjige.

Naravno, lakše je držati se priče „papir protiv ekrana”. Daje nam izgovor da se ne bavimo svojom djecom. Možemo kriviti videoigrice umjesto sebe. Roditelji trebaju preuzeti odgovornost za odgajanje obzirne, suosjećajne osobe. Čak i kad bismo uklonili svu tehnologiju iz naših života, većina naše djece ne bi čitala knjige ako ih na to ne navedemo dajući im nedvosmisleno do znanja da je knjiga dio života odrasle osobe.

Naučite svoju djecu da čitaju. I naučite ih da je važno što čitaju. Godišnje izvješće o tome što djeca čitaju, koje je provela tvrtka Renaissance Learning, prikazuje što djeca trenutačno čitaju i rezultati nisu nimalo obećavajući.

„Rodno čitanje” počinje već u prvom razredu. Dječaci osnovnoškolske dobi pročitali su nastavke knjiga „Kapetanove gaće”, ali to nije uvršteno ni u prvih 20 na popisu omiljene literature djevojčica. Ovakva nam statistika služi kao dokaz da djevojčice i dječaci imaju različite sklonosti, ukuse i stavove. Ne vjerujem u to. Umjesto toga, ovo bismo mogli čitati kao dokaz da sami stvorimo svijet u kojem su uloge i intelektualna očekivanja podijeljeni u skladu s reproduktivnim organima. Ako to ne želite, znajte da postoji mnogo knjiga koje nisu rodno orijentirane. Dajte djeci do znanja da ih ne dijelite na djevojčice i dječake nego da su svi oni djeca.

Učenici viših razreda osnovne škole, posebice učenici 6. razreda, čitaju najviše riječi po učeniku. Prosjek pročitanih riječi po učeniku raste kroz osnovnu školu, a zatim se u srednjoj školi ponovo smanjuje. To je dokaz da roditelji svojoj djeci šalju pogrešnu poruku o knjigama. Oni cijene pismenost, potiču malu djecu da nauče čitati što je prije moguće. Ali kad postanu adolescenti oni izravno oponašaju svoje odrasle uzore. Ako odrasli ne čitaju knjige, tinejdžeri zaključuju da ponašati se kao odrasla osoba znači ne čitati knjige.

Knjige poput sage „Sumrak” i „Igara gladi” popularnije su od književnih klasika. Danas ih učitelji zadaju češće nego Shakespearea ili Don Quijotea. Većina će vam reći da je to zato što smatraju da je svako čitanje dobro, a knjige poput ovih povećavaju angažman učenika. S jedne strane, to ima smisla.

S druge strane, trebamo imati na umu da popularna fikcija daje prednost prodaji nad sadržajem. U prvi plan isplivavaju one knjige koje generiraju prihod, a tek potom književna istraživanja ljudske psihe. To ne mora nužno značiti da je popularna fikcija loša, ali postoji razlog zašto su određene knjige nadživjele ekonomske, političke i epistemološke trendove pojedinih stoljeća.

Na kraju krajeva, kako naša djeca čitaju i što čitaju govori mnogo više o stavovima odraslih o knjigama nego o djeci. Oblikujte ponašanja i stavove koje želite prenijeti svojoj djeci.

..................

NAPOMENA

• Forbes ‒ američka medijska kuća usmjerena na posao, investicije, vodstvo i tehnologiju.
• Izvor: forbes.com