Škole se „bore” s trima vrstama roditelja

Kao što govori jedna općepoznata – za svako zanimanje potrebna je neka škola, jedino baš nikakva nije potrebna da bi se postalo roditelj! I mogu slobodno reći, promatrajući upravo današnje roditelje mojih učenika (nekad s pozicije učitelja, a danas s pozicije čelnog čovjeka škole) – (ne)poznati autor izreke s početka potpuno je bio u pravu!

Da bih dočarao navedeno podijelit ću roditelje u tri velike skupine.

Piše Igor MATIJAŠIĆ, ravnatelj OŠ Milana Langa, Bregana  

................................................... 

■   ZA SURADNJU SPREMNI! O takvim će vam roditeljima u superlativima pričati svi djelatnici škole. Uvijek dostupni i voljni za konstruktivan dijalog, gotovo uvijek spremni saslušati dobronamjeran savjet struke koja će nastojati upozoriti na potencijalne probleme koji se mogu riješiti, uvijek pripravni da svog školarca tjeraju na više, znajući da će mu to itekako koristiti u budućnosti. Što je najbolje, nisu uopće u manjini, dapače, smatram da takvih ima najviše! Međutim, oni nisu bučni, ne guraju se u prve redove, ne viču, ne psuju, ne prijete… Ne postupaju onako kao što se danas smatra (bezrazložno) društveno prihvatljivim ponašanjem. Takvi su roditelji san svakog djelatnika škole. S njima se sve rješava u sekundi i sasvim su dovoljni da ti uljepšaju dan. Čista petica – i formativno i sumativno…

■   MISLIM, DAKLE SKEPTIK SAM. „Škola za život? To je možda dobro, ali…”; „Hoće li se moje dijete upisati u srednju školu ako i dalje ide na izborni predmet koji mu kvari prosjek?”; „Moj sin nosi sve knjige u školu, može li to preopteretiti njegova nejaka leđa te onda ne će moći igrati nogomet?” Čitav niz pitanja i propitkivanja, od onih bezazlenih do onih koje nitko ni ne može pretpostaviti. I kad se čini da su stvari postavljene na zdrave noge, opet nikne neko dodatno pitanje. Vječito u nepotrebnoj dvojbi, osluškujući svakakve savjete bez da ispituju njihovu dobronamjernost. Što je najgore, svoje nedoumice prenose i na djecu. Tim bih roditeljima dao „nategnutu” trojku. Za svakoga posebno morate uložiti itekakav napor da bi pojasnili da škola mora biti na prvom mjestu. Načelno su toga svjesni, ali…

■   #ZNAŠLITIKOSAMJA. Takvih je najmanje, ali se zbog njihova nastupa čini kao da ih ima triput više od obje prethodne grupe! Ključno je da se stvari nakon baš svakog razgovora, u pravilu, vraćaju na početnu točku. To su apsolutno zaštitnički nastrojeni roditelji čije je dijete uvijek u pravu, čije dijete nikad ni za što nije krivo (uvijek to bude netko drugi), čije dijete uvijek kod kuće sve zna… To su i oni koji smatraju da se učitelji previše odmaraju, da imaju prevelike plaće te da se u školi, u suštini, ništa ni ne radi. Nažalost, kod takvih roditelja ni dopunski rad ne pomaže!

Iako bi trebalo biti drukčije, ipak je i „roditeljski dio” tek preslika cjelokupnog društva. Lakonski bi se u ritmu TBF-a moglo zaplakati i reći – Nema nam pomoći.

Ipak… Vjerujem da ne treba očajavati. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Piše Igor MATIJAŠIĆ, ravnatelj OŠ Milana Langa, Bregana ]