Svakidašnja jadikovka – odgojno-obrazovna očekivanja međupredmetnih tema

Potaknuta tekućim zbivanjima na prosvjetnoj sceni odlučila sam napisati ovaj članak koji ću u skladu sa svojim osjećajima početi Svakidašnjom jadikovkom, barda našeg pjesništva Tina UJEVIĆA.

Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti

ili ću glavnjom planuti.

Ja vapim žarki ilinštak! 

Nova školska godina dobrano se zagrijala i dogodio se Big Bang. U svim je školama počela frontalna primjena kurikularne reforme pretencioznog naziva Škola za život.

Država je podijelila besplatne udžbenike, a učitelji su stare trebali prikupiti, pregledati, selekcionirati i uz novonaručene distribuirati na početku školske godine (zaduženje, ostali poslovi).

Idemo dalje! Na prvom roditeljskom sastanku ja sam se najprije roditeljima svojih učenika ispričala jer mi nismo u Školi za život i samim tim sve ono što smo do sada radili, učili, sve ono čemu sam poučavala njihovu djecu, nije bilo dobro, nije primjenjivo u životu, nisam učila djecu logički razmišljati, nisam ih poticala u kreativnosti, nismo kritički promišljali.

To sve je svojina i umotvorina Škole za život. Ispričavam se i svojim bivšim učenicima (a iznjedrila sam mnogo generacija u 35 godina rada) koji su danas priznati liječnici, profesori, psiholozi, vozači, ekonomisti, prodavači, časni ljudi!

Oprostite na mom nemaru i propustu! Mea culpa! Nakon isprike roditeljima, slijedilo je potpisivanje raznih privola, suglasnosti, izjava, a između ostalih i ona da djeca udžbenike neće dirati, listati, već samo mirisati i gledati s pristojne udaljenosti kako se ne bi oštetili za iduću generaciju. Kakav je to udžbenik (riječ nastala od glagola učiti, ako se ne varam) po kojem djeca ne mogu nešto notirati, podcrtati, označiti ? A što je s međupredmetnom temom Učiti kako učiti?!

No idemo dalje. Ne smijem biti zlurada, već se samo nadati da će se uloženi

novac vratiti državi stasanjem ove djece u mlade, pametne, obrazovane ljude koji nakon završetka školovanja prvim autobusom neće pobjeći glavom bez obzira iz Lijepe Naše, nadajući se da tuđe sunce bolje grije.

Vratimo se učiteljskom poslu. Rad na Loomenu poslije nastave, u sitnim noćnim satima, postao je istraživačka aktivnost, domaća zadaća koju učiteljima, naravno, nitko ne vrednuje ako ne računamo virtualne značkice.

Valjda se nama ostvarivanje ishoda na najvišoj razini podrazumijeva (Loomen zahtijeva 100 posto riješenost testova i kvizova).

Nema labavo! Imaš nebrojeno mnogo mogućnosti pokušaja, pa ti klikaj do ujutro, a onda u školu, na nastavu. 

Promjene u sustavu bile su nužne, to je svima jasno i nitko dobronamjeran ne bi trebao misliti drukčije. Prisjetimo se ovogodišnjih poraznih rezultata na maturi za koje nitko od nadležnih nije preuzeo odgovornost.

Ali ovakvo ad hoc uvođenje reformskih procesa, srljanje, nedovoljno educirani učitelji s različitom razinom novostečenog znanja u virtualnim učionicama koje još nitko nije definirao kao obvezatan oblik edukacije, iznjedrilo je sveopći kaos. Složila bih se s kolegicom koja je rekla da je to kolektivna lobotomija. Povećan opseg posla, novi kurikulumi, ishodi, vrednovanja, refleksije na sve i svašta, međupredmetne teme, e-dnevnici, projekti… Ima li logike u tome da povećan opseg poslova i radnih zadataka ne nosi sa sobom i veća materijalna prava učitelja?

Novac iz fondova EU-a ulaže se u digitalizaciju, tehniku, a što je s ljudima, učiteljima, nositeljima i kreatorima tih promjena?

Može li se i smije li se od nekoga očekivati puno, a davati malo? Imate li i dalje moralno pravo očekivati pro bono funkcioniranje ovako složenog sustava na račun našeg entuzijazma?

Ovih dana učitelji su se nešto uskomešali, podigli svoj glas, usudili su se prosvjedovati i, naravno, naišli na svemoguću osudu. Čemu nam uopće služi glas ako ćemo samo šutjeti?!

Očito su nam spremnici prepuni. Tražimo li previše? Jesu li naši zahtjevi megalomanski pa bismo mogli srušiti državni proračun? Je li učiteljima mjesto na ulici ili u učionici?

Jesmo li mi krivi za krizu u društvu? Jesmo li mi opljačkali i uništili državu?

Jesmo li izgradili vile uz obalu od naših plaća? Imamo li penthouse? Jesmo li zaista obijesni, bez empatije, samodopadni i egoistični? Jesmo li mi sramota ove zemlje, glodavci državnog proračun?

Odijevaju li se učiteljice kao dame iz vašeg okružja u balonere Burberry, nosimo li skupe „birkinice”, šalove Hermes? Imaju li naši kolege na zapešću Rolexe?

Vozimo li se u blindiranim Audijima? Idemo li na službena putovanja po svjetskim odredištima na račun poreznih obveznika? Imamo li službene mobitele, naknadu za odvojeni život, jer i mi smo odvojeni od svojih obitelji? Mi smo oženjeni školom i školskim obvezama. Jeste li vidjeli kojem prosvjetaru lovački trofej jelenjeg rogovlja u dnevnom boravku? Valjaju li se učitelji po medvjeđem krznu?

Koji su naši trofeji?

Ostvareni ishodi, uspjesi naših učenika, naše diplome, nebrojene edukacije, neprospavane noći uz zadaćnice, Loomenove značkice.

Koliko nas vlast cijeni pokazala je nebrojeno puta dosad.

Uostalom, tko se još ne sjeća pok. Ivana MILASA, koji je ostao u kolektivnoj hrvatskoj memoriji izjavom da je kilogram mozga dvije marke.

U Lijepoj Našoj Vlada nam to svakodnevno poručuje, ali barem budite pošteni i konačno priznajte ono što je već i vrapcima na grani jasno, a to je da vam je obrazovanje marginalno, a učitelji i profesori zadnja rupa na svirali.

A Vi, drage kolegice i časni kolege, glavu gore, što nas više tuku, mi smo uspravniji.

Izborna se godina primiče, a obećanja će početi progresivno rasti.

 Ali mi smo davno prestali vjerovati u bajke! Budimo ustrajni i jedinstveni i ne zaboravimo staru maksimu politike i sociologije „Divide et impera!”.

………………………….

Piše: Ljubinka JELASKA, učiteljica razredne nastave, OŠ „SPLIT 3”

….

Učiteljica sam razredne nastave u očekivanju „jubilarca” za navršenih 35 godina prosvjetnog staža. Svoje učiteljske korake počela sam u selima Dalmatinske zagore radeći devet godina u otežanim uvjetima. Taj me rad iskustveno oblikovao i oplemenio kao čovjeka i učitelja.

Trenutačno (valjda do mirovine) zaposlenica sam Osnovne škole „Split 3” u Splitu.

U statusu sam ponovnog izbora u učitelja savjetnika s najljepšom ulogom (osim majčinske) učiteljice vesele, razigrane ekipe trećaša koji me svakodnevno nadahnjuju, dajući smisao svemu što radim.

Kritičkim promišljanjem i javnim objavama želim utjecati na percepciju u javnosti, uklanjanje predrasuda, negativne stigme i animoziteta spram učitelja.