Čuvarica tradicije i zagorskoga „kaj”

Svojom kajkavskom poezijom upisala se u povijest Nazorovih dana, tradicionalne prosvjetno-kulture manifestacije koja se održava u Postirama na Braču, rodnome mjestu jednoga od najpoznatijih hrvatskih pjesnika – Vladimira Nazora.

Ema je učenica osmoga razreda. Skromna je umjetnička duša, glazbenica i odlična učenica. Svira gitaru, a od samih početaka školovanja ističe se svojim literarnim radovima i unazad nekoliko godina osvojila je niz nagrada i postigla zavidne rezultate na brojnim literarnim natječajima. Tako su njezine pjesme nagrađivane na smotrama Zbor malih pjesnika u Zlataru, Tjedan kajkavske kulture u Krapini, Mali kaj u Murskome Središću, Draga domača rieč u Ivancu, Mali kaj u Zelini, Lidrano, Poj riči materinske u Primoštenu, Dječji Kranjčić u Križevcima, Europa u školi i mnogima drugima.

• Lektira je (ipak) zanimljiva

Svojim literarnim radovima Ema godinama njeguje i čuva govor svojih baka i djedova, što je u današnje vrijeme kod mladih sve rjeđa pojava. U eri sveopće digitalizacije i dizanju engleskog jezika na pijedestal „drugoga materinskog jezika novih generacija”, Ema i dalje poezijom pokazuje bogatstvo salinovečkoga kajkavskog izričaja. Obrađuje zavičajne, ivanečke motive i s ponosom zastupa svoju školu, grad i županiju.

– Pišem i na dijalektu i na standardu. Ovisno o temi i motivima o kojima ću pisati, katkad mi je lakše na dijalektu, a katkad na standardu. Na dijalektu pišem o svome zavičaju i prirodnim motivima, dok štokavštinom obrađujem neke opće životne teme ili prozu – govori ova nadarena učenica.

Uzor su joj, kaže, Fran Galović i Dragutin Domjanić, ali voli čitati i proučavati zbirke pjesama i drugih pjesnika poput Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića.

Skromna kakva jest, dvogodišnju pobjedu na natječaju „Nazor i mi” ne smatra nečim velikim, iako je raduje što je upravo njezin rad proglašen najkvalitetnijim.

– Bila sam jednostavno sretna, ponosna i zadovoljna, jer sam zastupala svoju školu i zavičaj na tako dalekom Braču. Već sam u nižim razredima počela pisati kratke pjesme i učiteljica razredne nastave često me hvalila. To je na mene djelovalo motivirajuće i prelaskom u više razrede počela sam sve više pisati. Tu je veliku ulogu imala moja mama Valentina, koja mi je ujedno učiteljica hrvatskoga jezika. Usmjeravala me prenoseći mi ljubav prema poeziji, ali i prema materinskom govoru i našem kraju.

Osim što piše, Ema voli i čitati. Za razliku od svojih vršnjaka, njoj je lektira zanimljiva, pa tako voli djela Sadako hoće živjeti, Kad pobjedi ljubav, Kradljivica knjiga, Duga, Finka Fi, Sretni dani, Bijeli klaun. Jedino joj teško padaju starija djela poput Šenoinih Povjestica. Puno čita i djela izvan lektire, posebno ljeti, i najviše je oduševljena romanima o Harryju Potteru.

• Obiteljska škola

Danas je vrlo teško njegovati nešto staro poput tradicije, običaja ili jezičnih izraza, bogatstva dijalekata. Zna to svaki učitelj. A još je teže motivirati učenike da čitaju poeziju ili naučiti ih da se pjesnički izražavaju, govori nam Emina učiteljica i mama Valentina Posavec Kovač. Djeca su opterećena različitim novijim, modernijim i atraktivnijim sadržajima i aktivnostima, a k tome i roditelji žele da njihov odgoj bude „moderan”:

– Zbog toga je potrebno uložiti mnogo truda i volje kako biste pridobili i motivirali učenike da se bave pisanjem poezije na zavičajnom govoru. Zahvalna sam i ponosna što se ipak pojavljuju učenici koji žele njegovati svoj materinski jezik. Ne znam točno je li tome razlog njihovo podrijetlo, koje možda još ipak nije u tolikoj mjeri zasićeno modernim sadržajima, jer dolaze iz seoskih sredina, ili je možda razlog roditeljski odgoj. A možda i ja svojim aktivnostima motiviram djecu – objašnjava Posavec Kovač.

Područna škola Salinovec djeluje sedamdesetak godina, a uz Kuljevčicu i Prigorec čini jedan od triju područnih objekata matične Osnovne škole Ivana Kukljevića Sakcinskog u Ivancu. Škola je to koju je pohađao otac učiteljice Valentine, pohađala ju je i ona sama, a sad je pohađaju njezina djeca.

Stoga tijekom godina cijela njezina obitelj osjeća pripadnost školi, zagorskome kraju i „kaju”, pa joj je kao učiteljici hrvatskoga, materinskog jezika želja prenositi te vrijednosti i bogatstvo diljem Lijepe Naše. Zahvalna je roditeljima koji su joj usadili ljubav prema zavičaju, rodnome kraju i, naravno, materinskom govoru:

– Svaki učitelj svojim učenicima želi prenijeti znanje, usmjeriti ih u životu, ali i dati dio sebe putem vlastitih interesa. Tako i ja svojim radom učenicima želim prenijeti ljubav prema materinskom jeziku, jer smatram da je to danas veliko bogatstvo koje se polako gubi i zaboravlja. Često mi se događa da se učenici boje ili srame govoriti kajkavskim narječjem i želim im dokazati da se trebaju ponositi svojim kulturnim identitetom i očuvati ga za daljnje generacije. Uspjesi na literarnim natječajima zato puno znače za našu školu i njezine učenike.

Svake godine u školi provode i projekt „Skrajski kaj – kaj za Kraj”, kojim pokušavaju osvijestiti učenike o važnosti očuvanja bogate kajkavske tradicije i kulture. U projektu učenici upoznaju stare obrte i zanate, tradicionalne običaje, hranu i blagdane, povijesna događanja, folklor te bogatstvo materinskoga govora. Djeca često nastupaju u školi, ali i izvan nje sa svojim kajkavskim dramskim izvedbama.

• Povećati satnicu hrvatskoga

Učiteljica Valentina Posavec Kovač uvjerena je da je hrvatski jezik jedan od najvažnijih predmeta u osnovnoj školi, potreban za daljnji razvoj i napredovanje. Djeca prije svega moraju naučiti dobro čitati te se pravilno i spretno izražavati kako bi bili uspješniji u ostalim predmetima, ali i u životu.

– Međutim, uz gradivo koje moraju usvojiti, smatram da satnica nije dovoljna i da bi je trebalo povećati i, dakako, posvetiti više pažnje zavičajnim govorima i narječjima, jer je i to bogatstvo našeg jezika, kulture i domovine koje polako odlazi u zaborav, što ne smijemo dopustiti.

Tijekom godina u nastavi primjećuje kako djeca sve manje čitaju, što im donosi mnogo problema u izražavanju. Mnogo je razloga za to, od odgoja, pretjeranog utjecaja medija i tehnologije, nedostupnosti knjiga pa sve do nedovoljne motivacije učenika. Zbog toga svojim učenicima pokušava približiti knjigu i lektiru na različite načine. Posjetio ih je glumac Adam Končić, koji je govorio i o čitanju, ali i o kajkavskom izričaju. Književnica Ivanka Kunić predstavila je svoju zbirku pjesama. U suradnji s ivanečkim pjesnicima organizirali su i susret „Kolovrat riječi”, posjetili gradsku knjižnicu te organizirali čitanje bajki za niže razrede.

– Lektiru obrađujemo i osmišljavajući niz kreativnih zadataka te mogu reći da to djeluje motivirajuće na moje učenike. Veliki nam je problem nedostatak naslova u našoj školskoj knjižnici pa za većinu knjiga moramo ići u gradsku knjižnicu, što stvara probleme nekim roditeljima zbog udaljenosti i prijevoza.

Naposljetku, početkom nove školske godine i reforme koja je ušla u sve škole, učiteljicu Valentinu brine je li se dovoljno radilo na kompetencijama i edukacijama učitelja. I na to valja staviti naglasak u vremenu koje dolazi. Zato upozorava da nije potrebno juriti u promjene, jer za sve je potrebno vrijeme, koje je važan i presudan čimbenik za postizanje dobrih rezultata.

• Ponosni na svoj „kaj”

Ova je učiteljica jedino sigurna u to da će i dalje njegovati zavičajnu poezije i poticati mlade generacije na njegovanje baštine svoga kraja. Jer, ako je zaborave i zanemare ti mališani, koji svaki dan žive i međusobno se sporazumijevaju na dijalektu, nikakvi jezični stručnjaci i teoretičari neće spasiti „kaj” i običaje toga kraja.

Srećom, u Salinovcu se toga ne moraju bojati, jer dok je učenice poput Eme zagorski će se „kaj” čuti na brojnim literarnim natječajima u svim dijelovima zemlje.

– Želim da budu ponosni na svoje podrijetlo, da se nikad i nigdje ne srame svoga materinskog govora, svojih korijena, svog zavičaja i najdražeg nam kaja. Želim da uz standardni jezik ne zaborave bogatstvo kojim su bili okruženi u svome djetinjstvu. Mislim da sam Emi uspjela, i kao majka i kao učiteljica, prenijeti tu ljubav i na to sam posebno ponosna – zaključuje učiteljica Posavec Kovač.

Njezina Ema tek dodaje da će se pisanjem pjesama baviti i dalje u životu i, tko zna, možda jednog dana objaviti svoju zbirku. Želja joj je ipak profesionalno se baviti glazbom, a budući da su poezija i glazba povezane ne sumnjamo da će i u tome biti uspješna. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko NAĐ ]