Hrvatska i Čile – dvije škole i jedno hrvatsko srce

… u 14 000 kilometara udaljen Punta Arenas u Čileu, a da nije napustila učionicu u zagrebačkoj Osnovnoj školi Petra Preradovića. I lijepo je to da se uspjelo povezati našu djecu u Zagrebu s djecom naših iseljenika na drugom kraju svijeta, jer upravo djeca mogu učvrstiti veze između Hrvatske i naših iseljenika na bilo kojem kontinentu.

– Sve je počelo prije pet godina kad sam na jednom stručnom skupu slušala predavanje o Čileu pa sam pomislila da bismo nakon sudjelovanja u brojnim e-Twinningovim projektima na europskoj razini mogli uspostaviti suradnju sa školom u Punta Arenasu u kojoj se uči hrvatski jezik, jer tamo žive Hrvati još od 19. stoljeća – kaže profesorica Alemka Miklić te ističe da joj je cilj bio da se učenici i učitelji međusobno upoznaju, da preko razmjene različitih materijala upoznaju zemlje u kojima žive, kulturne različitosti te da i tako uče hrvatski i španjolski jezik.

– Povezala sam se s Martinom KALAMARI, učiteljicom koja je tada vodila hrvatsku nastavu u Punta Arenasu i koja je odmah prihvatila ideju o suradnji. U početku se sve odvijalo pod okriljem eTwinninga i ostalih projekata, sudjelovali su učenici šestih i sedmih razreda koji su doista predano i marljivo radili prezentacije o Hrvatskoj, oslikavali karte i svojevrsne razglednice. Pripremili su i prezentaciju s fotografijama naše prirodne i kulturne baštine, naših gadova, a posebno Zagreba kako bi njihovi vršnjaci u Čileu upoznali Hrvatsku. A mali Hrvati iz Punta Arenasa radili su to isto kako bi svoje prijatelje iz Zagreba upoznali sa svojom domovinom. Materijali koje razmjenjujemo izloženi su na posebnim panoima u obje škole kako bi ih što više učenika moglo pogledati i naučiti nešto novo. Komuniciramo rijetko preko videoveze zbog velike razlike u vremenu, ali se dopisujemo preko interneta, a materijale šaljemo klasičnom poštom i zanimljivo je da je prva pošiljka od Zagreba do Punta Arenasa putovala puna tri mjeseca, a jedna se čak triput vraćala i tako proputovala više od 60 tisuća kilometara, a da nije stigla onima kojima je namijenjena.

 „ZAJEDNIČKI” NASTUP

Kolegica Martina predložila mi je da za dan škole u Punta Arenasu koja se zove „Republica de Croacia” njezini i moji učenici zajedno otpjevaju rođendansku pjesmu. U suradnji s kolegicama u školi, voditeljicom zbora i voditeljicom filmske družine, snimili smo videočestitku s kratkim pozdravnim govorom na hrvatskom i španjolskom jeziku i pjesmu „Sretan rođendan ti”. Posebnost je bila i to da je čestitku na španjolskom pročitao učenik Dominik Matleković čija je baka podrijetlom iz Čilea. Najuzbudljiviji i najljepši trenutak bio je kad nam je stigla snimka s priredbe u Punta Arenasu i kad smo vidjeli zajednički nastup naših učenika s 14 000 kilometara udaljenim prijateljima – prisjeća se profesorica Miklić te ističe kako je u to vrijeme njezinoj školi boravilo troje studenata iz Španjolske pa je to bila prigoda da učenici uče i taj strani jezik kao bi mogli lakše komunicirati s prijateljima iz Čilea.

Tog vremena prisjeća se i današnji srednjoškolac Dominik MATLEKOVIĆ.

– Prije pet godina uključio sam se u izvannastavnu aktivnost Iseljenici. Ideja je bila da crtamo i radimo različite materijale koje ćemo razmjenjivati s našim vršnjacima u Čileu. Već tada sam malo govorio španjolski jezik jer mi je mama profesorica španjolskog, a baš je trebalo pročitati za videoporuku kratki tekst na španjolskom pa sam ja to odradio. To je bila videorazglednica koju smo poslali u Čile. Preko videoveze smo i razgovarali sa svojim vršnjacima u Čileu, razmjenjivali poštom materijale i uvijek je bilo uzbudljivo čekati da nam stigne pošiljka. I to je bila moja veza s Čileom, zemljom moje bake.

Jezgru grupe „Iseljenici” čine uglavnom učenici petih i šestih razreda, a među njima je i Larisa DILL koja kaže:

– Na satu geografije učiteljica Miklić spomenula je Iseljenike pa kad je objasnila o čemu se radi odlučila sam se priključiti u grupu jer volim crtati. To je način i da budem u kontaktu s učenicima iz dalekog Čilea koji malo govore hrvatski jezik, ali ćemo razmjenjivati mailove, crteže i plakate i tako se upoznavati. Već sam s prijateljicom Nadom SVEČNJAK nacrtala jednu kartu na kojoj su sve prepoznatljivi motivi iz Hrvatske.

A Nada Svečnjak nam pokazuje kartu na kojoj je vukovarski vodotoranj, kravata, pulska Arena, licitarsko srce, šestinska nošnja, hrvatski pleter, penkala, glagoljica.

– Zajedno smo smišljale što bismo nacrtale kako bismo što bolje oslikale hrvatski identitet. U idejama su nam malo i roditelji pomogli.

VEZA S ČETIRIMA KONTINENTIMA

Nakon Čilea virtualno putovanje po Južnoj Americi se nastavilo. Profesorica Miklić pronašla je 2015. u Boliviji, u Santa Cruz de la Sierri školu hrvatskog jezika pa su učenici i s njom razmjenjivali materijale, pomogli im u učenju hrvatskog jezika te upoznali potomke naših iseljenika. Sljedeće godine postaja je bio Asuncion, glavni grad Paragvaja u kojemu su također uspostavili suradnju s pripadnicima hrvatske zajednice. Slijedila je Argentina i suradnja s hrvatskim školama u Buenos Airesu i Cordobi, pa zatim sa hrvatskom školom u Houstonu u Sjedinjenim Američkim Državama, s učenicima koji pohađaju hrvatsku nastavu u Švicarskoj, a ove godine povezali su se mali Iseljenici s pet škola koje djeluju na području Sidneyja u Australiji.

– Brojne slikovne i videomaterijale iz suradnji s hrvatskim zajednicama diljem svijeta kolegica Jasmina MURTEZANOVIĆ, voditeljica filmske družine u školi, povezala je u film pod nazivom Putujući svijetom u srcu te nosim. Film nam puno znači kao trajni zapis o našoj suradnji s pripadnicima hrvatske zajednice u Južnoj Americi, Europi, Sjevernoj Americi i Australiji, a možemo se njime koristiti i u nastavi geografije. Ali važnije je od svega da našoj djeci u Hrvatskoj prenosimo spoznaje, poruke, vrijednosti koje ne dobivaju kroz neke druge predmete, da spoznaju i to da Hrvati u svijetu žive u različitim državama, da su integralni dio zajednice u kojoj žive, ali da su zadržali svoj nacionalni identitet, da čuvaju elemente kulture, tradicije i baštine i jezika svojih predaka – zaključuje profesorica Miklić. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Marijan ŠIMEG ]