Inkluzija je nemoguća bez edukacije učitelja

A nedavno su u svojim učionicama ugostili kolege učitelje i djecu iz pet europskih zemalja, s kojima surađuju u projektu Erasmus+ I.D.E.A. Together we can!

Čitavu je priču pokrenula defektologinja Tanja NIKOLOVSKI iz Ptuja, radi usporedbe načina školovanja djece s teškoćama u raznim krajevima Europe, kako bi učitelji i stručni suradnici mogli razmijeniti iskustva i učiti jedni od drugih. Zato se u projekt rado uključila i zagrebačka škola Otona Ivekovića, rekla nam je koordinatorica Erasmusova projekata u toj školi Vlasta KOVAČEVIĆ HERZOG:

– Željeli smo od kolega naučiti i vidjeti što možemo unaprijediti kod inkluzije djece s teškoćama u redoviti školski sustav, budući da je taj pristup relativno nov i još se razvija. S druge strane, postoji osjećaj nedostatka kompetencija kod svih učitelja koji se bave djecom s teškoćama i željeli smo steći nova stručna znanja koja bi nam pomogla u svakodnevnome radu. U ovakvom je projektu vrlo lako usporediti se s drugim kolegama, da vidimo što radimo dobro, a gdje možemo unaprijediti praksu i pristup.

✿ ZNANJE IZ INOZEMSTVA

Školu Otona Ivekovića ove godine pohađa 469 učenika, od čega njih tridesetak ima razne teškoće u razvoju te je s tom djecom potrebno raditi na drukčiji, prilagođeni način. Zbog toga je angažirano i pet asistenata u nastavi.

Učitelji, naročito viših razreda, nisu tijekom svog obrazovanja imali dodatne edukacije iz tog područja, stoga im je svaka pomoć, pa i u ovom projektu, dobrodošla, smatra Kovačević Herzog:

– Kad sam se ja školovala, a mislim da je tako i danas, na fakultetima to područje rada, poučavanja i briga o djeci s teškoćama, nije dovoljno zastupljeno. I često se učitelji praktičari nađu u novim, njima nepoznatim situacijama, gdje su prepušteni sami sebi, svojoj inicijativi da negdje pronađu nova znanja, metodičke savjete, stručne kompetencije.

Stoga nije čudno da sve više hrvatskih škola takva znanja i iskustva traži u međunarodnim partnerstvima, jer upravo neposrednom suradnjom s kolegama iz drugih gradova i zemalja mogu doći do najkorisnijih savjeta kako unaprijediti svoju prosvjetarsku praksu, bez obzira na to radi li se o poučavanju matematike, geografije ili integraciji djece s teškoćama u redovite razrede.

Danas su Erasmusovi projekti postali nužni da bi škole mogle napredovati, a mnoge od njih i do opreme dolaze takvim radom i partnerstvima.

Tijekom godine dana trajanja projekta Together we can! ostvarene su već tri mobilnosti, pa su učitelji i djeca iz Zagreba putovali u Tursku, Poljsku i Italiju. Nakon nedavnog domaćinstva mobilnosti u svojoj školi, ostaje im još posjet Portugalu i Sloveniji.

……………..

Ni slovenski učitelji nisu zadovoljni statusom

Iako su slovenski učitelji, pa onda i stručnjaci za rad s djecom s teškoćama bolje plaćeni od hrvatskih, defektologinja Tanja Nikolovski iz Ptuja govori nam da su i ondje prosvjetari dosta nezadovoljni i često se spominje štrajk kao sredstvo borbe. Zato hrvatskim kolegama poručuje da svoj štrajk izguraju do kraja, jer će se jedino tako izboriti za prava koja im pripadaju:

– Ni u Sloveniji učitelj već dugo dugo nije takoreći gospodin učitelj nego je i kod nas ta struka marginalizirana, neuvažavana. Učitelja kod nas ima oko 35 tisuća. Početnik ima oko 800 eura neto plaću, no nije sve u novcu. Ja sam u prosvjeti već skoro 40 godina, ali za svoga radnog vijeka nisam doživjela poštovanje i društvenu priznatost kakvu bi naša struka trebala imati. Pitanje je hoćemo li ikad to doživjeti. Mislim da smo sami krivi, i mi i vi, jer smo predugo šutjeli!

……………..

U projekt nisu uključene samo redovite škole, već i posebne ustanove odnosno centri koji se bave školovanjem djece s teškoćama, što kognitivnih što tjelesnih. Svagdje su škole dobro opremljene, stručno ekipirane, a među njima prednjači Italija, gdje je praksa inkluzije potpuno zaživjela, rekla nam je glavna koordinatorica projekta, Slovenka Tanja Nikolovski. Njezina Osnovna škola dr. Ljudevita Pivka u Ptuju posebna je ustanova, odnosno specijalna škola koja ove godine ima 104 đaka u dva različita područja – osnovnoškolski dio i poseban program.

– Kod nas dolaze djeca koja ne mogu svladati program u redovitim školama, nakon što taj problem uoče stručne komisije i upute ih k nama. Tada djeca uče po posebnom programu, prilično reduciranom spram redovitih sadržaja. Prije četiri godine izgrađena nam je nova školska zgrada, gdje su uvjeti bitno poboljšani, gdje se i djeca i djelatnici škole osjećaju izvrsno – objašnjava naša sugovornica.

✿ RODITELJI TEŠKO POSLUŠAJU

Nikolovski primjećuje da djeca, nakon dolaska iz redovite škole u ovu ustanovu, procvatu što se tiče samopouzdanja, socijalizacije, postižu bolje rezultate u učenju. Kasnije i roditelji, koji se često protive upisivanju njihova djeteta u takvu ustanovu, shvate da su učinili pravu stvar i da su predugo čekali:

– Najviše problema imamo kada roditelji ne žele poslušati stručno mišljenje komisije, jer su kod nas, a vjerujem i u Hrvatskoj, takve specijalne škole na nekakvome neutemeljenom lošem glasu. Pa znaju proći i do dvije godine dok roditelji ne upišu dijete kod nas. A onda se nakon nekoliko mjeseci pitaju zašto su tako dugo čekali.

U Sloveniji se ipak malo-pomalo mijenja poimanje „specijalnih škola” i više to nije tabu nego javnost uviđa njihovu važnost, pa i neizbježnost, otkriva Nikolovski. Iako još uvijek nije uspostavljena čista inkluzija, već djelomična integracija:

– Dobro je kada djecu s teškoćama upišemo u redovite škole, ali nije dobro što nismo usporedno pripremali učitelje i djelatnike škole. A oni nemaju znanja ni kompetencije raditi s djecom s posebnim potrebama. Nemamo ni posebne udžbenike. I onda dolazimo do današnje situacije, kada djelatnici poput mene, zaposleni u specijalnim školama, dolaze kao mobilni učitelji u redovite osnovne škole, gdje individualno radimo s djecom s teškoćama. Dakle, to nije prava inkluzija i još moramo raditi na uspostavi tog sustava.

Italija je jedina zemlja u okruženju, koliko je Nikolovski primijetila tijekom proteklih godina, koja je uspjela uspostaviti čistu inkluziju djece s posebnim potrebama u svojim školama. Ali kod njih su se za to spremali proteklih stotinjak godina. Zato je svako dijete jednako tretirano, kaže, a bolest i teškoće određenog broja djece više nisu tabu već nešto o čemu kvalitetno promišlja cijela talijanska nacija

Kvalitetno već godinama o djeci s posebnim potrebama brinu i u Portugalu, svjedoči nam Marta ANTUNES, koja 28 godina radi u Agrupamento de Escolas Aver-o-Mar, u mjestu Póvoa de Varzim. Riječ je o zajednici škola koja ukupno ima osam ustanova, s više od 1300 učenika.

✿ AUTONOMIJA ŠKOLA

Lani je u Portugalu donesen novi zakon, prema kojem svaka škola ima poseban tim, odnosno ima obvezu okupiti tim stručnjaka i učitelja raznih područja, koji se specijalizirano bave obrazovanjem i odgojem djece s posebnim potrebama. Znamo li da brojne hrvatske škole nemaju više od samo pedagoga u svojim redovima, a kamoli kompletiran stručni tim, nije teško usporediti hrvatsku i portugalsku praksu.

Za Antunes nema sumnje – država mora vjerovati svojim stručnjacima i praktičarima, koji su svakodnevno u doticaju s takvom djecom:

– Kad govorimo o redovitoj nastavi i uključivanju djeteta s teškoćom u takav oblik rada, svaki učenik kod nas dobiva svoga specijaliziranog učitelja, koji individualno radi s njim. To nije asistent u nastavi, kao u Hrvatskoj, već stalno zaposleni učitelj osposobljen i educiran za rad s takvim djetetom. Takva praksa sigurno pomaže napredovanju, socijalizaciji pa onda i cjelokupnoj inkluziji djeteta s teškoćama u razvoju.

Suradnjom i upoznavanjem sustava partnerskih zemalja tijekom više od godinu dana koliko projekt traje, djelatnici OŠ Otona Ivekovića shvatili su da su škole u inozemstvu samostalnije odnosno autonomnije kod brige o djeci s teškoćama. I financijski sigurnije.

Potvrđuje nam to pedagoginja u ovoj zagrebačkoj školi Lana TROJNAR, kazavši kako su ovdje sva djeca uključena u redovite razredne odjele, jer nisu imali ni prostora ni mogućnosti zapošljavanja rehabilitatora za osnivanje posebnih odjela. Neki učenici imaju pravo na osobnog asistenta, odnosno pomoćnika u nastavi. U prvome redu djeca s poremećajima autističnog spektra, zatim učenici koji svojim ponašanjem mogu biti opasni za sebe i okolinu te kategorija djece s teškoćama u kretanju.

– Problem je što, unatoč tome pravu, asistente ne uspijevamo dobiti na dovoljno nastavnih sati koliko bi nama trebalo. Pa se tako u prvome razredu dogodilo da smo dobili jednog asistenta za tri učenika, iako smo iznimno naglasili kako jedna učenica od tih troje u invalidskim kolicima odlazi u susjednu školu, a drugo dvoje djece ne želimo staviti u isti razredni odjel. Jer nipošto nije pedagoški opravdano da dvoje djece s težim teškoćama upisujemo u isti razred. Valjani odgovor od nadležnih ustanova nismo dobili. Znači, prepušteni smo sami sebi, da se snađemo kako znamo.

Trojnar rješenje vidi u zakonskim promjenama koje bi omogućile da pomoćnici u nastavi budu zaposlenici škole, bilo bi idealno kada bi dolazili iz defektološke struke, i da škola sama odlučuje u koji razredni odjel u kojem trenutku kojeg asistenta treba poslati. Jedino tad inkluzija djece s teškoćama, kojoj kao društvo moramo težiti, može kvalitetno zaživjeti. [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko Nađ ]

………………………………………

JELENA ŽANKO MILANKOVIĆ, POMOĆNICA U NASTAVI

Hitno promijeniti Pravilnik

Sredinom lipnja svake godine dobivamo otkaz, pa čekamo da nas usred ljeta neka škola ponovo nazove, angažirani smo tek na pola radnog vremena, a Pravilnik o pomoćnicima u nastavi tretira nas tek kao nosače torbi i gurače kolica, iako radimo mnogo više od toga.

Protekle četiri godine radim kao asistentica i žao mi je što sustav ne prepoznaje naše značenje i potrebu. Radimo vrlo vrijedan posao, pomažemo djeci s teškoćama da tijekom školovanja steknu samostalnost i jednog dana budu ravnopravni u društvu, međutim mi sami nismo ravnopravni s ostalim djelatnicima u sustavu odgoja i obrazovanja.

Naime, svi smo angažirani na određeno razdoblje, svi dobivamo otkaz sredinom lipnja, kad završi nastava, prijavljujemo se na burzu i onda čekamo hoće li nas i kada neka škola ponovno nazvati da se vratimo ujesen na posao. Opet na određeno razdoblje. To stvara veliki strah, ponajprije financijsku nesigurnost, i mislim da se time stvara nepravda prema pomoćnicima u nastavi. Potplaćenost i marginalizacija ometa pravilan razvoj te struke, jer teško da će se neka osoba odlučili ulagati u sebe i svoja znanja kada zna da to nije nešto što će dugoročno moći raditi. Ujedno smo svi zaposleni na nepuno radno vrijeme, pa ako i imate sreće da radite 30 godina uzastopno, za to vrijeme ne ćete steći niti 15 godina staža.

Zbog svega je toga biti asistent istodobno vrlo lijepo i vrlo teško. Znate koliko vrijedite, a država vam to ne priznaje. Da ne govorimo kako smo prema iznimno lošem Pravilniku o pomoćnicima u nastavi samo gurači kolica i nosači torbi, a zapravo smo mnogo više od toga. Toj smo djeci i psiholog, i liječnik, i prijatelj, i roditelj, često i učitelj, a ništa od toga Pravilnik ne priznaje. I zato ga hitno treba mijenjati.

…………………………… [ IZ DRUGIH MEDIJA | Školske novine | Napisao Branko Nađ ]