Istina učitelja koji su uzeli stvar u svoje ruke

Zanimljivo je da su mnogi, ako ne i svi, učitelji priznali da su ih više puta napali učenici u njihovoj učionici.

• Gdje su ti članci?
• Gdje su novinski izvještaji o učiteljima koje verbalno i fizički zlostavljaju njihovi učenici?
• Gdje je dokumentacija koja bilježi broj slučajeva u kojima učenik koji zlostavlja učitelja i dalje redovito pohađa nastavu?

Ni u kojem slučaju ne želim reći da učitelji imaju pravo zlostavljati učenike. Naša je nesreća, kao učitelja, što se moramo oslanjati isključivo na vlastito strpljenje i samokontrolu, jer znamo da pomoć nećemo dočekati.

Moramo se suzdržati od samoobrane kad vidimo da nas je učenik u stanju ozlijediti i za njegove postupke trebamo kriviti nastavni program ili težak obiteljski život.

Želim iznijeti na vidjelo ovakve situacije za sve one koji osuđuju učitelje koji su dosegnuli granicu svoga strpljenja. A može se sažeti u jednoj rečenici: „Mi tražimo pomoć, ali je nikad ne dočekamo.”

Nemojte misliti da su učitelji savršena bića koja znaju kako smiriti svaku situaciju. To, nažalost, nije tako. Mi smo ljudska bića koja imaju osjećaje kao i svi drugi.

Kad vidite vijest o učitelju koji je ušao u sukob s učenikom, znajte da učiteljev problem s tim učenikom nije počeo u tom trenutku. Obično postoje tragovi u obliku e-maila ili bilješki kojima je učitelj opisao slične situacije. Jesu li takve bilješke službeno dokumentirane u sklopu školskog sustava drugo je pitanje.

Mnoge škole nalažu da se problematični slučajevi prijave putem Googleova dokumenta ili pismenom žalbom, ali oni nikad ne odu dalje od školskog administratora, čija je svrha umanjiti broj pritužbi kako bi očuvao ugled škole i zadržao dojam da je ondje sve pod kontrolom. Ali nije uvijek tako.

Kao i svako drugo ljudsko biće, i učitelj ima prag tolerancije. Uz pritisak dobrih rezultata, planiranja lekcija, prilagođavanja novim nastavnim planovima i programima, pokušaj poučavanja sadržaja učenicima koji zaostaju u svladavanju kurikuluma, profesionalnog razvoja, sastanaka, uređenja učionice, nedostatka zaliha, pretrpanih učionica, lošeg sustava upravljanja ponašanjem u cijeloj školi, straha za sigurnost i želje da u svemu tome zadržimo integritet – umorni smo.

Stoga je posljednje što nam treba da dijete koje nas je redovito omalovažavalo, prijetilo nam i verbalno nas zlostavljalo baca stvari na nas te se zbog njih osjećamo manje vrijednima, dok se od nas i dalje očekuje da ostanemo pribrani i podnosimo takvo ponašanje, jer „to dijete zaslužuje mnogo ljubavi”.

Suosjećam s učiteljima koji su dobili otkaz ili izgubili pravo poučavanja zbog ovakvih situacija. U tim slučajevima postoje četiri krivca: učitelj, učenik, škola i roditelji. Svi imaju svoju ulogu u kreiranju uspjeha pojedinog učenika.

Učitelji ne mogu biti jedini odgovorni za uspjeh i ponašanje jednog djeteta. To je zajednička odgovornost. Ponavljam, ne podupirem ono što su ti učitelji učinili, ali kao učitelj koji je prošao slične probleme s učenicima i školskom administracijom, razumijem ih.

----------------------

NAPOMENA 

• SAD: The Educators Room – obrazovni portal čija je glavna svrha podići svijest o važnosti učitelja u društvu te se zalagati za obrazovne reforme čiji bi glavni nositelji trebali biti učitelji.
• Izvor: theeducatorsroom.com