Biblijski grad u grčkom dijelu Makedonije

Sveti je Pavao u njemu boravio i napisao dvije poslanice njegovim građanima koje su uvrštene u Bibliju. 

Grad Solun osnovao je makedonski kralj Kasandros. On je ujedinio brojna naselja u novi grad 315. godine pr. n. e. Novome je gradu dao naziv po svojoj ženi Tesalonici, polusestri Aleksandra Velikoga. Tesalonika je pak ime dobila po pobjedi makedonske vojske nad savezom Focide i Atene u Trećem svetom ratu 353. g. pr. n. e. (Tesalijska pobjeda, od grčkih riječi Tesalos (Θεσσαλός) i Niki (Νίκη)). Slaveni su mu dali ime Solun.

Solunjani su temperamentni, što se vidi na tržnici gdje prodavači mnogo viču te u prometu. Vrlo su ljubazni: ako ih nešto pitate, ljubazno odgovaraju, ali treba paziti: „Ne (Ναι)“ znači „Da“! „Ne“ se na grčkom kaže „ Ohi“ (Οχι). Bogata je ponuda slasticama – na mnogo mjesta peku se palačinke, a treba tražiti natpis ,,ΚΡΕΠΕΣ" (krepes). Grad je poznat po kolačima kojih ima mnogo vrsta, a specijalitet je trigona.

U Solunu je i jedno od najprestižnijih sveučilišta u Grčkoj – Aristotelovo sveučilište – osnovano 1925. godine, na kojem studira 95.000 studenata.

Trgovačka luka Solun vrlo je važna za Grčku, ali i ostali dio Jugoistočne Europe. Tu se prekrcava teret za države u regiji koje nemaju izlaz na more: Srbiju, Bugarsku i Makedoniju, državu s kojom Grčka zbog njezinoga imena vodi diplomatski rat. Grčka ne prihvaća naziv države Makedonije jer i ona, Grčka, ima Makedoniju. Makedonija je naziv na prostor koji zahvaćaju Bugarska, Grčka i Makedonija (službeno Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija). Upravo je Solun glavni je grad grčkoga dijela Makedonije.

Moderna je grčka arhitektura zanimljiva – na glavnome gradskom trgu zgrade oblicima podsjećaju na bizantsku arhitekturu. Nakon oslobađanja od Osmanlija Grci ponovno grade u svome stilu: stupovi s kapitelima i slično postaju dio arhitekture. Jedna zgrada na Trgu sv. Sofije (nazvana po crkvi) ima prozore kao Sveta Sofija u Carigradu, ponos Carstva.

Stambene zgrade u središtu grada izgledaju poput apartmanskih naselja. Većini se ljudi to ne sviđa. U božićno vrijeme na njihovim se balkonima moglo vidjeti mnogo figura Djeda Mraza koji se „penju u stan“, što nije grčki običaj, ali je posljedica globalizacije, odnosno utjecaja američke kulture.

Jedan dio grada, s bizantskim zidinama, ima očuvanu osmansku arhitekturu. Taj se dio zove Gornji grad (Ano Poli, Ανω Πολη). Kraj njega je lijep, tamnijom ciglom prošaran, bizantski gradski zid. Tu je i nekadašnja židovska četvrt Ladadika, s malim kućama. U Solunu je, naime, živjelo puno Sefarda – Židova protjeranih iz Španjolske. Oni su početkom 20. stoljeća činili čak nešto više od polovine stanovništva grada.

Bogata povijesna baština osjeća se gotovo svugdje: glavna cesta zove se Egnatia, glavni trg je Aristotelov, glavne ulice su Ivana Cimiska (bizantski car u 10. stoljeću), cara Heraklija (bizantski car u 7. stoljeću), a u središtu je na svakome koraku neka bizantska crkva, gradski zid ili nešto što su sagradili Osmanlije.

Solun ima i mnogo kulturno-povijesnih spomenika.

Rimska agora (ΡομαIκη Αγορα) bila je upravno središte antičkoga grada Thessalonice. Sagrađena je potkraj 2. st. n. e. na mjestu tržnice. Iz tih vremena očuvale su se stoe (trijemovi sa stupovima) na tri strane te dva niza stupova. Južni red stupova oslanja se o cryptoporticus – dvokatnu podzemnu građevinu.

Palača cara Galerija (Ανατορο Γαλεριου), nazvana po rimskom caru Galeriju Maksimijanu (305.-311.), bila je i upravno i religijsko središte grada. To je bio kompleks zgrada, sagrađen oko 300. godine, a činili su ga okrugla zgrada Rotonda, trijumfalni luk, palača, Oktogon i hipodrom. Sve je to bilo sagrađeno za cara i njegovu pratnju kada bi privremeno boravili u gradu, „u prolazu“.

Dakle, ta raskoš građena je samo radi nekoliko dana ili tjedana boravka cara!? Treba imati na umu da je Rimsko Carstvo u to vrijeme bilo na vrhuncu moći.

Rotonda (Ροτοντα) je bila dio palače cara Galerija. Po jednoj teoriji bila je planirana kao carev mauzolej – kao i onaj cara Dioklecijana u Splitu, današnja Splitska katedrala. Unutar Rotonde održavale su se ceremonije. Zidovi te zgrade debeli su oko šest metara! Promjer kupole je 24,5 metara. Oko 400. godine, u vrijeme prelaska Carstva na kršćanstvo, zgrada je pretvorena u crkvu. Tada je i dograđena: uz Rotondin valjak dodan je pravokutni dio u koji je smješten oltar.

Unutrašnjost je tom prilikom ukrašena mozaicima koji i danas postoje. Crkva se, prema nekim mišljenjima, zvala Arkanđelovom (Asomaton). Bila je najveća crkva u gradu i neko je vrijeme služila kao katedrala. Danas se naziva Rotondom sv. Jurja (Agios Georgios – Rotonda), prema obližnjoj kapeli sv. Jurja.

Naziv Rotonda dali su joj tek u 18. ili 19. stoljeću putnici, zbog njezinog oblika. Godine 1590. crkvu su Osmanlije, koji su 1430. osvojili grad, pretvorili u džamiju i sagradili minaret. Mozaike su zagipsali jer je u islamu zabranjeno prikazivati ljude i životinje. Kada su Grci oslobodili grad u Prvom balkanskom ratu 1913., minaret je znatno oštećen, a zgrada duge i dinamične povijesti pretvorena je u muzej, što je ostala do danas.

Na glavnoj gradskoj ulici je jedna zanimljiva građevina - Galerijev luk, nazvana i Kamara (Καμαρα). Može se reći da je to najdojmljiviji antički spomenik u gradu, a možda i uopće. Taj luk nije bio izolirana građevina, nego dio palače cara Galerija (305.-311.). Građen je od cigle, kao i Rotonda i Oktogon, a ukrašen je reljefima. Reljefi su primjer plastike kasnog carskog razdoblja rimske kulture. Prikazane su razne scene: vojni pohodi cara Galerija, žrtvene scene s Galerijem i Dioklecijanom, a tu su i Jupiter, Mars, Diana, Ocean, Fortuna, Herkul i druga bića grčke i rimske mitologije. Zanimljivo je da su konji manji od ljudi! Zid slavoluka debeo je četiri metra. To je mjesto popularno sastajalište Solunjana - tu se čekaju kad nekamo idu.

Jedna od cesta u Rimskome Carstvu bila je Via Egnatia. Ona je bila prekojadranski nastavak ceste Via Apia, koja je završavala u gradu Brindisiju u južnoj Italiji. Nakon puta preko mora slijedili su današnji Drač, Solun i Carigrad (Istanbul). Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva cesta se normalno dalje koristila u Istočnome Carstvu (Bizantu), a ostala je u upotrebi i do danas.

Glavna prometnica u gradu Solunu je upravo ta cesta, koja je zadržala i svoj antički naziv - Cesta Egnatia (cesta je prometnica koja vodi u grad i iz njega, a ulica ima drugo značenje).

Središtem grada prolazi jedna od glavnih trgovačkih i prometnih ulica, nazvana po velikom bizantskom caru Herakliju iz 7. stoljeća. Usporedo s njom ide Ulica Ivana Cimiska, cara iz 10. stoljeća. U bizantsko je vrijeme Solun bio „druga prijestolnica“, uz Carigrad (Konstantinopolis). U današnje se vrijeme svake godine 29. svibnja u katedralnoj crkvi obilježava otomanska okupacija Carigrada 1453. godine.

Solun je čuven po ranokršćanskim i bizantskim crkvama, koje je prepoznao i UNESCO te ih proglasio svjetskom kulturnom baštinom. Dvije su najznačajnije: Bazilika sv. Dimitrija i Crkva sv. Sofije.

U ovoj su galeriji one ostale, premda ne sve jer ih u gradu ima mnogo. Iz ovoga su grada dva čuvena bizantska redovnika iz 9. stoljeća: Ćiril i Metod. Oni su sastavili glagoljicu i poznati su kao ,,apostoli Slavena“. Crkvene su knjige preveli na tadašnji jezik Slavena iz okolice grada, poznat danas kao crkvenoslavenski (staroslavenski).

Sve su stare crkve nekoliko metara niže od okolnoga prostora jer je grad naknadno nasipavan. Sagrađene su dok je grad bio dio Bizantskoga Carstva, u kojem je bio drugi po veličini, odmah iza Konstantinopolisa/Carigrada, što se vidi i u gradnji crkava. Većina ih je građena između 1246. i 1430. godine, dakle u posljednjoj fazi Bizantskoga Carstva, nakon oslobođenja od križara, a prije osmanlijskog osvajanja. To je vrijeme kulturnog procvata Bizanta, i to se jako dobro vidi.

Nakon osmanskog osvajanja grada 1430. godine većina crkava pretvorena je u džamije, a nakon oslobođenja 1912. ponovno postaju crkve. Tu su i katakombe sv. Ivana. Ima i novih crkava, građenih u 20. stoljeću, a pred svakom su dvije zastave: Bizantskoga Carstva i današnje Grčke.

Simbol grada je Bijeli toranj (Λευκός Πύργος). Sagradili su ga Osmanlije odmah poslije okupacije grada u 15. stoljeću. Služio je kao zatvor kada su janjičari digli ustanak protiv Mehmeda II., koji ih je 1826. tu zatvorio i dao poubijati pa se stoga zove i Krvavi toranj.

Kad neki grad ima tako bogatu i burno prošlost, to se ogleda i u njegovim muzejima. Najpoznatiji su Arheološki muzej, Bizantski muzej i rodna kuća Mustafe Kemala Ataturka. Ta tri muzeja predstavljaju i tri epohe prošlosti grada, odnosno tri kulture: antičku, bizantsku i osmansku.

Grad ima i široko šetalište uz more, na kojem su spomenici znamenitim ljudima iz grčke povijesti.

Dok šećete gradom, zanimljivo je primijetiti da je razina antičkoga grada bila tri-četiri metra niža od današnje. Sve su stare zgrade na nekoliko metara nižoj razini i do njih se dolazi silazeći stepenicama. Tako se u šetnji izmjenjuju dijelovi njegove duge i bogate prošlosti, a vi pokušavate predvidjeti kakva će mu biti budućnost. U Solunu se može zaista puno naučiti.

Piše: mr. sc. Marijan BIRUŠ