Epidemija gluhoće kod ljudi zdravih ušiju [1. dio]

Naime, maturanti su čak 4420 puta tražili reizdavanje svoga PIN-a i TAN-a. Pretpostavimo li da nitko dvaput nije izgubio broj, računajući ukupni broj pristupnika maturi, ispada da je otprilike 12 posto maturanata izgubilo podatke. Drugim riječima, svaki osmi.

Površno slušanje, neslušanje, neobraćanje pozornosti na ono što im se govori učenička su ponašanja koja sve češće zagorčavaju život učiteljima.

Zašto nas ne čuju? Je li to doista problem nediscipline i lošega odgoja ili je riječ o nečem drugom?

Jedan od velikih razloga neslušanja kod digitalnih generacija djece je u nikad lakšoj i bržoj dostupnosti informacija.

Do onoga što mi pričamo na satu učenik može doći na puno brže i zanimljivije načine ako samo malo progugla, pogleda video ili grafičku vizualizaciju. I samo pamćenje informacija postaje prilično obesmišljeno jer je potrebnu informaciju u svakom trenutku lako (ponovno) naći.

Nove tehnologije otvaraju goleme mogućnosti za učenje, ali istovremeno pridonose učeničkoj nemotiviranosti i dekoncentriranosti u razredu, ali i u praktičnome životu, kao u primjeru s PIN-ovima.

Drugi veliki razlog neslušanja/lošega slušanja je to što naši učenici često NE ZNAJU slušati jer im ta vještina nikad nije sustavno razvijana. Kako je razviti? Krenimo od nečega o čemu ne razmišljamo često: mi najčešće znamo što govorimo, ali baš nikad ne znamo što zapravo čuje onaj tko nas sluša – osim ako ga to ne pitamo.

Najgora komunikacijska zamka je kad pretpostavljamo da znamo što je sugovornik čuo i na temelju te pretpostavke deremo dalje.

 Bračni savjetnici kažu da je komunikacija s lošim slušanjem kriva za raspad 95 posto brakova. Savjet je uvijek isti: ne pretpostavljaj, pitaj.

■  Kako to primijeniti u razredu?

Najjednostavniji način je da nikad ne govorimo dulje od pet minuta, a da raznim tipovima pitanja ne provjerimo što su učenici stvarno čuli. Time ih sve učimo slušati, a usput pomažemo i onima koji nas prvi put nisu razumjeli. Najkorisniji tipovi formativnih pitanja koja pomažu da učenike naučimo slušati su:

• PARAFRAZIRANJE: Upravo sam objasnila jedan vrlo važan koncept, a vi sad svojim riječima objasnite o čemu sam to govorila.
• SONDIRANJE: (provjeravamo jesu li razmišljali i povezivali s predznanjem dok su slušali): Kakve veze to o čemu sam sad govorila ima s konceptom/ pojavom/pravilom/onim što smo govorili kad smo učili o…?
• TRAŽENJE PRIMJERA ili ANALOGIJE: Taj koncept/pojavu/pravilo često uopće ne zamjećujemo u stvarnome životu, a zapravo je posvuda oku nas. Razmislite pa navedite neki primjer.
• GRAFIČKO VIZUALIZIRANJE (nakon objašnjavanja složenih postupaka, odnosa, procesa): Sad to pokušajte prikazati tablicom/grafikonom/ konceptualnom mapom/ slikom…
• SAŽIMANJE: Naslov je najkraće moguće ispričan sadržaj! Koji biste, dakle, naslov dali ovoj lekciji? U obliku natuknica/šalabahtera zapiši ono što misliš da treba zapamtiti.

I tako svaki sat, pa će učenici polako naučiti slušati. No, to ne znači da će i ŽELJETI slušati. O tome ćemo u sljedećem članku. 

Piše: Dinka JURIČIĆ