Vođeno majstorstvo ili kako dotaknuti zmiju

Za većinu je ljudi prva asocijacija vezana za spomen imena Alberta Bandure njegov slavni eksperiment s lutkom Bobo. Bandurina teorija socijalnoga učenja temelji se na tome da djeca uče promatrajući i oponašajući ponašanje odraslih osoba do kojih im je stalo. Nakon nekog vremena počinju se sama služiti uočenim primjerima ponašanja promatrajući pritom kako ljudi do kojih im je stalo reagiraju na to njihovo novo ponašanje. Ovisno o reakciji bližnjih, novi oblik ponašanja ponavljaju u svim sličnim situacijama. Odlično je ako djeca imaju dobar i pozitivan uzor, no problemi počinju ako svoje ponašanje oblikuju prema problematičnom ili agresivnom uzoru kao u eksperimentu s lutkom Bobo. Vrtićka su djeca promatrala odraslu osobu kako mlati lutku Bobo. Kad je odrasla osoba prestala tući lutku, dijete je preuzelo taj oblik ponašanja i nastavilo zdušno zlostavljati lutku agresivnošću razmjernom stupnju agresivnosti osobe koja mu je bila uzor.

Za razliku od socijalnoga učenja oponašanjem uzora koje se uglavnom zbiva nesvjesno, Bandura je istražujući fobije došao i do jednoga slabo korištenog, pomalo zapostavljenog načina učenja metodom vođenoga majstorstva. Riječ je o iznimno korisnom načinu vođenoga učenja s pomoću sitnih koraka koji potiču rast samopouzdanja. Najbolji je primjer takvoga učenja Bandurina metoda sićušnih koraka za brzo oslobađanje ljudi od paničnoga straha od zmija.

Izdržljiviji u suočavanju s neuspjehom

Pacijenta bi najprije preplašio rekavši mu da će zajedno ući u susjednu sobu u kojoj je golema zmija. Zatim bi ga doveo do dvosmjernoga zrcala kroz koje je pacijent mogao promatrati zmiju u susjednoj sobi a da se pritom osjeća zaštićenim. Nakon toga  približavao bi pacijenta malim koracima vratima susjedne sobe pri čemu bi se pacijent i dalje osjećao zaštićenim. Pritom je bilo ključno postići to da se pacijent cijelo vrijeme osjeća sigurnim. Na kraju bi zaštićeni debelim zaštitnim kožnim rukavicama stigli do staklene kutije u kojoj je bila smještena zmija kako bi je dotaknuli. Kad bi pacijent, tako brižno vođen i zaštićen, prvi put dotaknuo zmiju, ne samo da bi se njegov paničan strah od zmija smanjio nego bi se jednostavno rasuo u prah i pepeo. I ne samo da se prestao bojati zmija nego se prestao bojati i mnogih drugih stvari koje su ga prije toga mučile u životu. Stekao bi samopouzdanje zahvaljujući kojemu bi se počeo više truditi, postao bi ustrajniji i izdržljiviji u suočavanju s neuspjehom. Odjednom bi snažno osjetio da može promijeniti svijet i postići sve što odluči učiniti.

Izazov kojemu neće moći odoljeti

Ključ cijele ove priče o vođenome majstorstvu i dodirivanju zmije zapravo je u osjećaju sigurne okoline, osjećaju zaštićenosti koji nam pomaže u suočavanju s onim čega se bojimo i hrabri nas u koracima koje se inače ne bismo usudili napraviti. Obično se kaže da nisu hrabri oni koji se ničega ne boje, nego oni koji djeluju unatoč strahu. Osjećati se sigurno i djelovati unatoč strahu dvije su sasvim različite stvari. Nije nikakav problem djelovati kad se osjećaš sigurno, ali samo junaci mogu djelovati unatoč strahu. Bandura nas je svojim postupkom vođenoga majstorstva doveo do neobično korisne spoznaje za svakog roditelja i učitelja. Ona bi se mogla ovako sažeti:

dijete ne mora biti junak da bi dotaknulo „zmiju” (npr. ono što ga plaši i koči u učenju). Kad se osjeća sigurnim i zaštićenim (od naše kritike, straha od pogreške, negativnih ocjena, kazne…), neće se opirati malim koracima kojima ga vodimo i polako će graditi svoje samopouzdanje. Kad dotakne svoju prvu zmiju, svaka će sljedeća postati izazov kojemu neće moći odoljeti.

Autor: Dinka Juričić