Uči postavljajući pitanja, a ne pamteći odgovore!

Prije nekoliko dana, točnije – u petak 25. rujna, u Hrvatskoj je gostovao FREDRIK HÄRÉN, jedan od trideset najboljih poslovnih govornika svijeta. Održao je predavanje o tome da je za uspješan opstanak u svijetu brzih promjena u kojem smo se našli presudno važno kreativno razmišljanje i razmišljanje izvan okvira. Nakon predavanja na svom FB profilu napisao je komentar zbog kojeg sam se duboko zastidjela, komentar o tome da Hrvati ne postavljaju pitanja…

Prije predavanja, naime, organizatori su ga upozorili da su na kraju predvidjeli deset minuta za pitanja i odgovore, iako pitanja uglavnom nikad ne bude.

Häréna je priča o tome da ga nitko na kraju neće željeti ništa pitati – šokirala.

Odmah je spomenuo Indiju, zemlju radoznalih ljudi, u kojoj uvijek bude toliko pitanja da blok s pitanjima i odgovorima traje dulje nego samo predavanje.

Nato su organizatori, kako bi ipak osigurali kakvo-takvo pitanje, prije predavanja odabrali nekoliko ljudi, darovali im jednu od njegovih knjiga kako bi postavili koje pitanje. Na kraju su stvarno bila tri pitanja, a prvo od njih, piše Härén, bilo je:

"Hoćete li mi stvarno potpisati primjerak knjige koju sam dobio ako postavim pitanje?"

A sad dolazi najgori dio, odgovor koji je dobio na pitanje zašto Hrvati ne postavljaju pitanja. Veli Härén da mu je poslovni partner objasnio kako je nepostavljanje pitanja kod Hrvata relikt iz komunističkih vremena kad je vladalo pravilo: Nemaš što pitati! Misli što ti se kaže, radi što ti se kaže… Ako tko i ima kakvo pitanje, ustručava se pitati, jer strah ga je pitati javno. [ Cijeli Härénov post možete pročitati OVDJE.]

Kakve veze ova brzinska Härénova dijagnoza nas kao naroda koji ne postavlja pitanja ima s učenjem? Goleme! Naime, onaj tko uči razmišljajući neprestano nalijeće na pitanja pa čeprka dublje tražeći odgovore. Nastoji si razjasniti nedoumice, shvatiti redoslijede, povezati uzroke i posljedice, otkriti pozadine, principe, zakone, uočiti uzorke koji se ponavljaju, predvidjeti ishode… Takvo je učenje radoznalo, aktivno, zanimljivo, motivirajuće, ukratko – AVANTURA. Čista suprotnost tomu je učenje bez razmišljanja, bubanje, golo pamćenje. To je dosadna i zamorna muka od učenja.

Onaj tko uči razmišljajući uči kako bi otkrio odgovore.

Onaj tko samo pamti odgovore uči – za ocjenu.

Najveća stvar koju roditelji i učitelji mogu učiniti za dijete je – ne ubiti mu urođenu znatiželju i ljubav prema učenju prisiljavanjem na pamćenje odgovora. Predavanje je odgovor, lekcija u knjizi je odgovor. Pitanja na kraju lekcije su provjera koliko je odgovora učenik upamtio. Pitanja koja učenicima postavljamo tijekom poučavanja stupnjevana su prema Bloomovoj taksonomiji od manje zahtjevnih (doslovnih) do složenih, kao na ovom slajdu s predavanja profesora Pavletića [ prezentaciju pogledajte OVDJE ] 

Kad je riječ o SAMOSTALNOM učenju, pitanja koja učenika vode najčešće su:

ona s kraja lekcije:

U tom slučaju učenik čita lekciju kako bi pronašao odgovore i tako uči

ona koja si sam postavlja kad naiđe na nešto što ne razumije:

Zašto se mora raditi baš tim redoslijedom? Zašto ne može ovako? Može li se isti rezultat dobiti i ako to radim na neki jednostavniji način?

ona kojima prepoznaje uzorke, povezuje novo i staro:

Mogu li doći do točnog rješenja ako primijenim istu formulu po kojoj sam rješavao…

ŽELITE LI UBITI DVIJE MUHE ISTIM UDARCEM – naučiti učenika razmišljati i naučiti ga samostalno učiti – zadajte mu da POSTAVLJA pitanja, i to razne oblike pitanja, kao ovih sedam vrsta pitanja na slici.

Samostalno učenje postavljanjem pitanja učenika navikava na problemsko razmišljanje. Učinit ćete svojim učenicima golemu uslugu ako im za zadaću ne zadate da odgovore na pitanja, nego da ih postave. Neka sastave ispit, test… koristeći navedenih sedam vrsta pitanja.

Razgovarajte s njima o pitanjima koja su postavili. Naučite ih da razlikuju pitanja za reprodukciju zapamćenih podataka (na koje je moguće u tekstu naći već gotove odgovore) od pitanja više razine koja traže da nešto samostalno analiziraju, samostalno stvore zaključke ili procjene.

Ako znaju odgovoriti na pitanja za reprodukciju zapamćenih podataka vjerojatno će dobiti DIPLOMU. Ali, žele li sutra dobiti POSAO, moraju znati postavljati pitanja i samostalno tragati odgovorima na njih.

Piše: Dinka JURIČIĆ