Možeš, ako vjeruješ da možeš

... procjenitelji su vjerovali da će za njih u najboljem slučaju biti moguće dobiti između 30.000 i 50.000 funti. 

No, kad se sredinom rujna aukcija održala, cijena po kojoj su cipele na kraju prodane bila je 266.500 funti. Zašto je netko dao toliko novaca za par iznošenih cipela?

O čemu je riječ? 

Roger Bannister bio je 1954. mladi student medicine koji je dnevno rekreativno trčao pola sata. Učinio je nešto što se u atletici smatralo potpuno nemogućim: istrčao je milju za manje od 4 minute. Probio je zamišljenu granicu mogućeg. Pokazao je da nije nemoguće ono što se smatralo nemogućim. I odjednom, nakon samo 46 dana, još jedan trkač koji se godinama bezuspješno trudio probiti tu granicu – također je istrčao milju za manje od 4 minute. Vrlo brzo nakon toga, još je nekoliko atletičara učinilo isto. Kad su povjerovali da je moguće – postalo je moguće.

Početkom 20. stoljeća, otac automobilske industrije, Henry Ford postao je poznat jednako tako po svom modelu Ford T, kao i po dvama svojim osobno dokazanim uvjerenjima: da svatko može učiniti puno više nego što misli da može te da može – ako misli da može, a ne može – ako ne misli da ne može.   

Upravo su ta dva uvjerenja temelj današnje psihologije pozitivnoga mišljenja: nije ti za uspjeh u životu presudna tvoja sposobnost, nego tvoja vjera u to da možeš!

Naime, kad čovjek vjeruje da može nešto učiniti, pronaći će u sebi snage za koju ni ne sluti da ima i učinit će ono što želi. U jednoj od najprodavanijih knjiga svijeta, romanu Alkemičar (prevedenom na 71 jezik, objavljenom u više od 150 zemalja i prodanom u 50 milijuna primjeraka) Paulo Choelo proširuje istu misao. Glavni junak romana, pastir Santiago, otkriva veliku životnu istinu: AKO NEŠTO DOVOLJNO JAKO I ISKRENO ŽELIŠ, CIJELI SVEMIR SE UROTI DA TI TO POMOGNE OSTVARITI.

Čemu sve te priče?

U obvezatnom školskom gradivu ne postoji baš ništa što prosječan učenik ne bi mogao svladati. Ni u osnovnoj ni u srednjoj školi ne uči se matematika, ni fizika, ni kemija, ni njemački… za genije, nego za sasvim prosječnu djecu. Pa kako to da mnogo učenika ipak ima teških problema s tim predmetima? Zašto roditelji moraju plaćati instrukcije? Kako to da jedni učenici u razredu nemaju problem s tim predmetom, a drugi imaju? Jesu li oni prvi pametniji od ovih drugih? Psiholozi kažu: NISU. Oni prvi prilaze problemu vjerujući da ga mogu riješiti. Oni mu drugi prilaze vjerujući da ne mogu. I, jer vjeruju da ne mogu, ne trude se istinski, ne koriste se svojom unutarnjom snagom, nesvjesno sami sebe sabotiraju i vrte se u krugu samoispunjavajućeg proročanstva.

Najveća stvar koju možemo dati svojoj djeci i svojim učenicima je da im izgradimo unutarnji JA TO MOGU osjećaj. Kad im ne uspije riješiti neki zadatak, treba im reći:

Možeš ti to, ali si probao na krivi način, pokušaj ponovno, ali drukčije.

Kad ne uspiju sami, treba ih usmjeriti da se raspitaju kod učenika u razredu koji su taj zadatak riješili. Naučite ih da samo kukavice ne traže pomoć. 

Piše: Dinka JURIČIĆ