Kako što prije prepoznati disleksiju...

Kada sam prije devet godina teškom mukom na svijet donijela svoje malo ljubičasto muško klupko, bojažljivo sam upitala pedijatricu hoće li činjenica da je pri porodu dugo bio bez kisika ostaviti kakve posljedice?

• Dobila sam hladan stručni odgovor: Tko to zna?

Rastao je moj sin bez ikakvih vidljivih posljedica, razvijao se posve uredno, rano prohodao, rano propričao, psihomotorički razvoj savršeno uredan.

Imala sam izuzetnog dječaka veseljaka koji je bio duša svakog društva i glavni zabavljač. Krenuo je u prvi razred taman u trenutku kad sam rodila treću bebu. Bila sam sretna jer ne radim pa se mogu posvetiti i novorođenoj bebi i đaku prvaku. Najstarija seka išla je već treći razred i bila posve samostalna.

Prvi razred protekao je relativno mirno. Radili smo puno, no ni uspjeh nije izostao.

Znala sam da ću s njim morati raditi malo više jer prije škole nije pokazivao zanimanje za knjigu. Svladao je većinu slova prije početka 1. razreda, no ne zato što ga je zanimalo, nego zato što sam ja smatrala da bi trebao. Potkraj prvog razreda nije bio baš neki čitač, no smatrala sam da je još rano.

A onda je došao drugi razred.

Promijenili smo učiteljicu, što se mom sinu nikako nije svidjelo. Prva dva mjeseca u drugom razredu radili smo još više, no nekako smo tapkali u mjestu.

Meni, učiteljici s petnaest godina radnog iskustva, nije bilo jasno kako je moguće da moje dijete, koje je svladalo određeno gradivo, u pismenoj provjeri dobije dvojku, a isto gradivo rastura kod kuće prilikom vježbe.

I tako, padne mi na pamet sasvim slučajno da zamolim kolegicu logopedinju da ga provjeri.

Nakon opsežnog testiranja i provjeravanja mom sinu ustanovljeni su simptomi disleksije i disgrafije. Bila sam u šoku. Kako nisam prepoznala ono što je bilo očito? Potpuno se uklapao u gotovo sve tipične simptome, a ja to nisam uočila.

Plakala sam noćima i razmišljala o njegovoj budućnosti, preprekama s kojima će se morati susresti, osuđivanju druge djece...

Z. je tijekom tih mjeseci bio jako nesretan, rezultati su u školi bili lošiji, počeo je gubiti samopouzdanje i ponovno mokriti u krevet. Na početku drugog polugodišta vratila se njegova učiteljica, koju je jako volio, počeo je redovito odlaziti kod tete V., kako on zove našu logopedinju i, najvažnije od svega, ja sam se sabrala.

Shvatila sam da moram poduzeti sve da svom sinu olakšam školovanje. Zajedničkim snagama polako smo vratili samopouzdanje i time je odmah rezultat rada bio puno bolji. Z., učiteljica, teta V. i ja smo tim. Tim koji čini sve da se Z. osjeća dobro u svojoj koži.

Poteškoću smo nazvali darom i on je sada sretan i zadovoljan dječak koji ima svoje bolje i lošije dane, ali se silno trudi jer je potaknut sa svih strana.

U kući je pozitivna atmosfera, u razredu također zahvaljujući učiteljici i Z. shvaća da, unatoč problemu, može svladati sve što želi.

Radimo zajedno svakodnevno, presreće me na školskom hodniku s osmijehom kada je ostvario dobar rezultat, ili s pitanjem kako ćemo to riješiti kada je slabiji rezultat.

Sada smo u trećem razredu, još s čitanjem na razini prvog razreda, ali sretni i zadovoljni idemo dalje dan po dan i nadamo se napretku u usvajanju tehnika kojima će Z. lakše prepoznavati slova i čitati tako da ga to ne sputava u budućnosti.

S poštovanjem, Irena JURIĆ