Dar dvostruke slobode

...Mi  šumom, on drumom… i nikako da se sretnemo.

Problem s predrasudama je u tome što su nesvjesne, što o njima razmišljamo samo kad naletimo na njih kod drugih. Svoje vlastite uglavnom ne vidimo. Predrasude, naime, nastaju tako da neku činjenicu, iskustvo, nečije mišljenje, neki proces … uzmemo zdravo za gotovo. Ne preispitujemo. Zabetoniramo u sebi, učinimo tvrdom istinom, automatiziramo.  Svaki put kad tvrdimo da se nešto mora baš tako, da je jedino tako dobro, da treba baš tako izgledati… na klizavom smo terenu predrasuda, isključivosti, starih znanja, starih iskustava… Predrasude nas čine tvrdima, neelastičnima,  neslobodnima… Zatvorenima za učenje i za promjenu. Zatucanima. Pregaženima vremenom.

Jedna stara ruska priča pripovijeda o nekom vladiki ( visokom crkvenom dostojanstveniku) koji je sa svojom pratnjom putovao zemljom da sazna koliko je narod pobožan i kako se moli. Put ga nanese do otočića na kojem su živjela tri stara pustinjaka.  Pustinjaci mu pokazaše kako se mole: podignu pogled nebu i uglas vape: „Hej, vas trojica gore, spasite nas trojicu dolje!“ 

Vladika i njegova pratnja prasnuše u smijeh:  „O jadni, neuki pustinjaci! Tako se ne moli! Naučit ćemo vas kako je sam Bog u Svetome pismu odradio kako se treba moliti!“ Satima se vladika mučio da nauči pustinjake Očenaš  jer su oni čim bi zapamtili jedan stih, odmah zaboravili onaj prethodni…   Predvečer  pustinjaci napokon izrecitiraše Očenaš, a premoreni  se vladika ukrca na brod pa isploviše. Kad su već poprilično odmaknuli od obale začuše u daljini galamu:  trojica pustinjaka trčala su površinom mora za njima lamatajući rukama i vičući im da stanu. Duge im se brade bijelile na mjesečini. Ne vjerujući svojim očima, vladika upita svoga kormilara vidi li isto što i on:  trče li ona trojica zaista površinom mora kao livadom? Trče. Svi se okupiše na palubi gledati to čudo. Na kraju, pustinjaci dotrčaše do broda: „Pomagaj, vladiko! Zaboravismo što si nas učio! Nauči nas ponovno!“

Zabezeknut, vladika se prekriži i reče: „Nemam vas što naučiti. Molite se i dalje onako kako ste to i prije činili! Dobra je vaša  molitva, Bog vas čuje.“ I duboko im se nakloni.

Riječi su samo alat kojim razmišljamo i komuniciramo. Kad govorimo o svom učiteljskom poslu, riječi su naš alat kojim poučavamo i provjeravamo uspješnost svoga poučavanja. Ali učeničke kompetencije i postignuća  su onkraj riječi. Kao u toj staroj ruskoj priči.

Često čujemo onu zen priču o šalici čaja. U prepunu šalicu doista više ništa ne stane i besmisleno je pokušavati u nju još nešto uliti. Upravo je u tome najveća tajna učenja: naučiti isprazniti svoju šalicu. Ali, pazite, nije je dovoljno isprazniti od jednih riječi kako bismo je mogli napuniti drugima!  Nije uopće stvar u riječima, nego u slobodi:  ideji otvorenosti, prohodnosti… Spremnosti da zavirimo u sebe, prepoznamo okamine predrasuda i riješimo ih se.

Prije više od stotinu godina američki je filozof i psiholog William Janes pisao: „Ljudi često misle da razmišljaju, a zapravo samo preslaguju svoje predrasude“. Početak nove godine vrijeme je inventura. Prekopajmo ovih dana malo po sebi, raščeprkajmo svoje predrasude… a zatim ispraznimo svoju šalicu. Oslobodimo se zagađenja predrasudama. I razmislimo o tome kako da to isto naučimo svoje učenike.

Tek kad smo sami slobodni, možemo i drugima pomoći da se oslobode svojih predrasuda. Pražnjenje šalice početak je dvostruke slobode: naše slobode i slobode naših učenika.

Piše: Dinka JURIČIĆ

............

Kolumna je utemeljena na osobnom iskustvu i stavovima kolumnista i ne mora odražavati stavove uredništva Školskog portala ni Školske knjige.