Poučavanje nije samo distribucija sadržaja

To znači da su učitelji među najranijim skrbnicima znanja, oni uzimaju određeno područje sadržaja, odlučuju što je vrijedno daljnjeg proučavanja, i zatim to distribuiraju. To nije mala odgovornost, od učitelja se traži da stvore simultanu afekciju i dugotrajnu intelektualnu požudu za onim što po definiciji spada u akademske "stvari" – Američka deklaracija o neovisnosti, Pitagorin poučak, Homerova "Odiseja", itd.

■ POUČAVANJE U JEDNOJ REČENICI

Poučavanje tijekom povijesti možemo reducirati na dva jednostavna pitanja: što je vrijedno razumijevanja i kako to upakirati tako da oni (tko god oni bili) mogu to razumjeti?

Naravno, sve je to subjektivno. Odlučivanjem o tome što ostaje, a što valja odbaciti – što je vrijedno razumijevanja, a što nije – učitelji imaju određenu moć, a ta se moć, kao i svaka druga, može primijeniti na razne načine.

• „Poučavanje“ može biti oblik društvene asimilacije i uvjetovanja kad učitelj prenosi ujedno i znanje i predrasude.
• Poučavanje može biti distribucija znanja – kliničko i činjenično, oblikovanje vještina te izlaganje činjenica.
• Ili može biti zasnovano na vještoj kritici, u kojoj učitelji "usmjeravaju učenike u pravom smjeru, ali im ne kažu što će tamo pronaći".

Tijekom povijesti, dok su učitelji uzimali svijet i oblikovali iz njega kurikulum, oni su se više posvećivali točkama 1 i 2 nego točki br. 3.

Naravno, u modernom dobu rezultata i edukacijskih sustava u kojima je sav sadržaj indeksiran, katalogiziran, raščlanjen, podijeljen, svrstan, procijenjen i prepravljen, proces učenja poprimio je industrijski ton koji oponaša rad strojeva. Sadržaj više nije stvar rasprave, napisan je u standardima koje ne propisuje sam učitelj.

Izvorno pitanje pedagogije – što je vrijedno razumijevanja i kako to upakirati tako da oni to mogu razumjeti? – sada se može reducirati na: kako mogu upakirati ove standarde tako da bi učenici razumjeli? To je velika razlika; reduciranje „skrbništva" i funkcije uređivanja znanja na puku distribuciju znanja.

Ali, postoji problem. Dok poučavanje i učenje postaju sve više univerzalni, postaju i manje autentični. Dok poučavanje postaje globalnije, također je sve manje lokalno. Ako učenje postaje namijenjeno svakome, sve više kao da nije namijenjeno nikome.

■ MJESTO JE VAŽNO

Mjesto je važno zato što označuje ono otkud učenici dolaze i gdje je rezultat učenja „primijenjen“.

Učitelj u New Yorku treba razumjeti što čini New York drugačijim od Tokija ili Jeruzalema. Navike ljudi i oblik mjesta oblikuju sadržaj – ono što je najvažnije znati i kako tome najbolje pristupiti i razumjeti nije svugdje isto.

Dok se kurikulum pretvara u indeksirani popis standarda koje treba pokriti, a književnost postaje predloženi popis za čitanje koji zapravo uopće nije „prijedlog“, potencijal da učitelj vješto poveže učenike i sadržaj je umanjen. Bez elegantne i odlične povezanosti učenika i sadržaja cijela stvar svodi se na mjerenje i proceduru – industrijski i dehumanizirani proces koji možemo svesti na intelektualno prisilno hranjenje.

KONAČNI UČINAK JE OVDJE VAŽAN. Svako „mjesto“ – svaka zajednica, susjedstvo i obitelj – ima svoju povijest, svaki učenik ima vlastite afekcije i potrebe, svaki učenik je na neki način u sebi "asimetričan". To zahtijeva brigu.

Učitelji su neka vrsta mješavine Googlea, Pinteresta i YouTubea – oni pretražuju svijet, spašavaju ono što valja i uvjerljivo to distribuiraju. Odlični učitelji su vješti skrbnici, jedinstveno sposobni vidjeti sadržaj, svakog učenika i svoje „mjesto“ na način koji doslovno nitko drugi na svijetu ne može. Njihova zadaća u očuvanju znanja znači sve u današnjem svijetu.

.........................

Napomena:

• Autor članka je Terry HEICK, urednik portala Teach Thought. Njegov je glavni interes kako se poučavanje mijenja u digitalnom i povezanom svijetu, te digitalna pismenost, uloga igre u učenju, fleksibilnost projektno orijentiranog učenja, potencijal videoigara i simulacije u učenju itd.
• Izvor: Teach Thought