Nema cilja, nema motivacije

UČITELJ  planira svaki svoj sat. A UČENICI? Oni na satu rade što im se kaže. Od njih se na satu uglavnom ne očekuje da postavljaju ciljeve niti da planiraju. Očekuje se samo da pristojno izvršavaju zadatke koje smo stavili pred njih, da glume u predstavi koju smo za njih napisali i režirali. Problem je u tome što im se to često baš i ne da. I jasno je zašto im se ne da: tko bi normalan bio motiviran pet sati dnevno slijediti putokaze prema tuđim ciljevima?

Ljudi obično imaju tri vrste ciljeva:

• one koji se odnose na ono što bi željeli imati
• na ono što bi željeli napraviti i
• ono što žele naučiti.

Ako je moj cilj  da postanem milijunaš, prepolovim svoju prekomjernu težinu, pomladim se i proljepšam, osvojim prestižnu književnu nagradu, naučim skakati padobranom ili postanem najbolja učiteljica u gradu, to je u redu. Ali ako sve to ostaje samo na razini želje, bez konkretnih koraka koje moram poduzeti, vremena u kojem to namjeravam učiniti i truda koji sam spremna u sve to uložiti, nije riječ o ciljevima, nego tek o željama, tlapnji, snovima.

Ciljevi su oznake na autokarti naših života. Pokazuju smjer u kojem idemo da bismo stigli do svoga sna, svoje vizije. Pokazuju koliko nam je još dotamo ostalo, koliko će nam trajati putovanje i što sve trebamo prijeći da bismo ondje stigli. Nama je nezamislivo NE planirati svoj sat i NE postaviti ciljeve... A od učenika tražimo da budu samo putnici?

U Peanutsima, kultnim stripovima Charlesa Schulza, zgodna je priča o tome kako Charlie Brown vježba gađanje u metu.

Priča o meti

Charlie Brown vježbao je gađanje u metu tako da je strijelom gađao ogradu.  Kad je stijela pogodila ogradu, oko mjesta gdje se strijela zabila nacrtao je metu. Na taj je način izgledalo da uvijek pogađa u središte. Lucy je neko vrijeme gledala što Charlie radi, a onda ga upozorila da se gađanje ne vježba tako, nego da se prvo nacrta meta, a onda odapne strijela. Na to joj je Charlie odgovorio:

– Znam  ja kako drugi vježbaju gađanje. Ali ja sam izabrao način na koji nikako ne mogu promašiti cilj.

 Istina je, ako nikad ne nacrtaš metu, nikad ne ćeš promašiti cilj. Ali ne ćeš ga ni pogoditi.

Što bi se dogodilo kad bismo prvo djecu naučili postavljati vlastite ciljeve, a tek ih nakon toga učili gađati u mete?

Piše: Dinka JURIČIĆ