Od apatije do oduševljene obuzetosti

Osobno je vodio tu školu živeći četrdeset  godina sa svojim učenicima pedagogiju slobode koju je zagovarao.  

U jednoj od svojih knjiga zapisao je iskustvo Winifred.

Trinaestogodišnja Winifred, tek pristigla u Summerhill, rekla mi je da mrzi sve predmete i vrisnula je od veselja kada sam joj rekao kako je slobodna raditi po svome. "Ne moraš uopće ići na nastavu ako ne želiš", rekao sam.
Odlučila se dobro zabaviti, a to je i činila - nekoliko tjedana. A onda sam primijetio kako se dosađuje.
"Nauči me nečemu", rekla mi je jednog dana. "Umirem od dosade".
"Super!" rekao sam razdragano. "A što bi htjela naučiti?"
"Ne znam", rekla je.
"Ne znam ni ja", rekao sam i otišao.
Prošlo je nekoliko mjeseci, a onda je opet došla k meni. "Želim položiti prijemne ispite za koledž", rekla je, "hoćeš li mi pomoći da se pripremim?“

Neil nije vjerovao u izvanjsku motivaciju prisilom i kaznom. U njegovoj školi nije bilo ocjena.  Pedagoški se pristup  temeljio na čvrstom uvjerenju da sva djeca vole učiti, ali naši pokušaji da ih kaznama, zabranama i ocjenama prisilimo na to izazivaju u njima otpore, inat, ubijaju želju za učenjem. Uspjesi koje je postizao  dokazali su da se vrata motivacije otvaraju iznutra: djeca koja su sama, slobodnom voljom, otvorila svoja vrata motivacije radeći ono što ih zanima  vrlo su brzo napredovala i postizala iznimne uspjehe.

Američki psiholog Mihaly Csikszentmihalyi žestoki je zagovornik psihologije optimalnoga iskustva, stanja unutarnjega zanosa koje je nazvao flow ili očaravajuća obuzetost. Četrdeset je godina posvetio traženju odgovora na pitanje što zapravo pridonosi tomu da se čovjek u svom običnom, svakodnevnom životu osjeća stvarno sretnim.

„Tražio sam kreativne ljude, umjetnike, znanstvenike i druge... trudeći se razumjeti... zašto se bave nečim od čega, u većini slučajeva, ne očekuju slavu ili bogatstvo, ali ipak imaju osećaj da rade nešto dovoljno važno da u tome pronalaze smisao svog života.“ (https://www.ted.com/talks/mihaly_csikszentmihalyi_on_flow )

Zaključio je da čovjekova unutarnja motivacija ovisi o dobrome omjeru izazova i njegovih vještina.

Apatija je stanje krajnje nezainteresiranosti i ravnodušnosti  koje obuzima ljude koji ne osjećaju nikakav izazov i ne vladaju nikakvim posebnim vještinama. To su ljudi koji najčešće sjede i bulje u televizore, traju svoje besciljne dane i vrte se u krugu bezvoljkosti. To su i učenici koje ništa ne zanima i ništa im se ne da.

S druge straje apatije je stanje koje je nazvao FLOW, oduševljena obuzetost. Flow je intenzivna i fokusirana koncentracija na trenutačni rad. To je stanje duboke udubljenosti, osjećaj kao  da smo jedno s aktivnošću kojom se bavimo, onaj radosni zanos kad radimo nešto što volimo i pritom zaboravimo i jesti i spavati. Flow je osjećaj unutarnje nagrade, kad to što radimo ne doživljavamo kao posao nego kao uzbudljivo zadovoljstvo koje nas vuče da nastavimo i ne dopušta nam stati. Takav zanos svi doživimo kad radimo nešto što volimo. Proleti vrijeme, nismo ni osjetili...  

Nitko od nas ne može istinski i duboko motivirati druge ljude, svatko to mora sam obaviti. Motivacija mora doći iznutra. Ono što kao učitelji i kao roditelji možemo učiniti vrlo je jednostavno: zadavati učenicima dovoljno izazovne zadatke da se zbog njih potrude razviti vještine koje im nedostaju. Pritom, međutim,  valja paziti na ključ. A ključ je u pravome omjeru: prezahtjevni će ih zadatci učiniti tjeskobnima, a premalo zahtjevni bit će im dosadni.  

Piše: Dinka Juričić