Sva odgovornost za njihov napredak leži na njihovim učiteljima?

PREFORMULIRAT ĆU OVO PITANJE: kako učenici mogu razviti razumijevanje o tome da je ono što postignu rezultat ne samo sposobnosti i talenta, nego i teškog rada i otpora?

Kako učenici mogu izrasti u odgovorne odrasle osobe ako im nije dana prilika da osjete posljedice svog neuspjeha kada, ometeni brojnim prilikama za razonodu koje su im dostupne, ne uspijevaju uložiti dovoljno vremena i truda u svoj školski rad?

Upitala sam se ovo nedavno kada sam čula sljedeću priču.

Suočena s mogućnošću supervizije vježbe iz čitanja, učiteljica je ozbiljno razmišljala o tome da posjeti dom svog učenika da bi pokupila njegovu knjigu i označila je na potrebnim dijelovima u svrhu pružanja dokaza da su svi njezini učenici propisno ocijenjeni. Taj učenik je izostao iz škole tri tjedna.

Učiteljica se uplašila da će biti kritizirana zbog neadekvatnog praćenja njegova napretka.

Nisam izmislila ovu priču. Koliko god smiješna ta situacija bila, označava preokret odnosa moći u školama, gdje se sva odgovornost za napredak učenika i njihov uspjeh stavlja na učitelja.

Ako učenici nisu uspjeli ostvariti napredak koji se od njih zahtijeva, krivnja pada na učitelja. Koliko će dobrih učiteljskih karijera biti uništeno zato što tretiramo učenike kao podatke, a ne kao pojedince?

Još jedna istinita priča: učitelji su u jednoj školi kategorizirani na temelju kvalitete pisanih odgovora učenika u njihovim knjigama.

Da, kompetentnost učitelja prosuđuje se na temelju toga jesu li njihovi učenici odgovarali na pitanja cijelim rečenicama i dovoljno detaljno.

Zatim imamo praksu da učitelji ocjenjuju ne samo najnovije radove svojih učenika, nego i provjeravaju jesu li učenici, u svojim najnovijim radovima, inkorporirali savjet koji su dobili nakon prethodnih zadataka.

Slika učitelja kako očajnički pretražuju stranice, pokušavajući naći svoj posljednji komentar, pa ponovno čitaju učenikov prethodni zadatak, a zatim pišu detaljne povratne informacije, ispunjava me užasom.

Nije ni čudno da se toliko učitelja boji supervizije.

Postoji izreka – velike buhe imaju male buhe na svojim leđima koje ih grizu. Ta je izreka nevjerojatno prikladna za radne uvjete u većini škola današnjice, u kojima očito ništa nije učinjeno – nikakva diferencijacija, nikakva objektivna procjena, nikakvo pažljivo razmišljanje o strategijama poučavanja i učenja, osim ako je zapisana na papiru i dostupna inspekciji, bilo školskih administratora ili inspektora.

Apsurdnost te situacije trebala bi biti očita svima, ali za slučaj da nije, dopustite mi da objasnim. Poučavanje je složen proces.

Tijekom jednog sata nastave učitelji će donijeti tisuće odluka o tome kako pristupiti nekoj temi i kako će učenici učiti.

Na te će odluke utjecati niz neopipljivih faktora: trenutačno raspoloženje razreda, vrijeme dana (ponedjeljak ujutro ima sasvim drugačiji osjećaj od petka popodne), pitanja koje učenici postavljaju, učiteljeve percepcije o razumijevanju učenika ili njihovom pogrešnom razumijevanju nekog koncepta – ti i niz drugih faktora će odrediti odluke koje učitelji donose o tome kako podržati učenje svojih učenika na najbolji način u dostupnom vremenu.

Čak ni plan lekcije od 30-ak stranica ne bi mogao inkorporirati odluke donesene za svaku pojedinu lekciju – niti bi trebao.

Toliko toga ovisi o profesionalnom znanju i stručnosti učitelja. Najuspješniji oblik diferencijacije, na primjer, potječe od kvalitete učiteljevog ispitivanja učenika – želi li netko ozbiljno predložiti da bi svaka učiteljeva intervencija trebala biti zapisana u obliku tablice, istaknuta i učinjena dostupnom inspekciji od neke treće osobe?

Ali, upravo je to osjećaj koji prevladava među mnogim učiteljima. Planine  i planine papirnatih "dokaza" stvaraju se „za svaki slučaj“.

To je štetno jer šteti profesionalnim odnosima između učitelja i školskih upravitelja, zbog toga što se ništa ne uzima na temelju povjerenja i zbog toga što se, prečesto, od svih učitelja, bez obzira na iskustvo ili stručnost, zahtijeva da dokumentiraju svoje prakse poučavanja do tog besmislenog stupnja i da to sve naprave otupljujuće detaljno.

MOJA ZAVRŠNA MISAO JE SLJEDEĆA: esencija misli jest stvaranje poveznica.

Što je više odvojenih kućica u formularu za planiranje lekcija , to je manja vjerojatnost da će se među temama, načinima poučavanja, u strategiji ocjenjivanja itd. razviti uspješne veze – zbog toga što kućice odvajaju, a ne integriraju. Što više učitelji dokumentiraju svoju praksu, to manje vremena imaju za duboko razmišljanje i uzimanje u obzir onoga što bi njihova praksa zapravo trebala biti. Je li to stvarno ono što želimo? I je li to stvarno način podrške uspješnom poučavanju i učenju u našim školama?

Ja mislim da nije.

.........................

Napomena:

• TES je digitalna zajednica s više od 3,6 milijuna registriranih online korisnika u 279 zemalja i teritorija, te stoga najveća online mreža učitelja koja pomaže savjetovati, informirati te inspirirati edukatore diljem svijeta.
• Izvor: tes.com