Priča o Janu – koji pomiče granice okoštalog obrazovnog sustava

Promjeni nabolje je najviše doprinijelo to što djeca imaju pomoćnika u nastavi, odnosno asistenta, koje prije nisu imala pa bi ih roditelji, ako bi ih uspjeli upisati u redovne škole, ispisivali nakon nekog vremena jer bi djetetu samome bilo preteško, a razumijevanje i podršku u školi često ne bi imali. S više djece s poteškoćama u školama i same su se škole otvorile i sklonije su ih primati. No nakon osnovne škole “nestaju“.

“Jučer sam pakirala Janove knjige iz osmog razreda, treba ih vratiti u školu. Slomila sam se na fizici, kemiji, biologiji. Usput sam spremala silne bilježnice i naše prilagođene materijale. Suze su tekle samo tako, a netko je samo tako odlučio ‘puj – ne važi’ sve ovo do sada. Džabe ste krečili, maltene. No, nismo ‘džabe krečili’. Mi znamo:

- Ovo nije kraj, ovo je samo jedna prepreka. Do sada smo ih mnoge preskočili i naći ćemo snage za novi preskok.

- Iz postojeće situacije izvući ćemo najbolje za Jana, opet ćemo se osloniti na ljude i u ovoj novoj školi, koji su već pokazali volju mijenjati, poboljšati stvari, dati Janu najbolje od sebe.

- Usput ćemo (opet) mijenjati sustav. Sada je već bolji no što je bio prije osam godina, a bolji je jer se Jan jako trudio, jer smo mi jako trudili, jer su se mnogi ljudi oko i uz nas jako trudili.

- Jan ide dalje sa sposobnostima, znanjima i vještinama koje mu je dalo dosadašnje inkluzivno obrazovanje i to nikakvo Rješenje ne može izbrisati!

Iza Jana je u redovne osnovne škole upisano do sada već više od 70-ak djece s Down sindromom diljem Hrvatske. Nećemo dozvoliti da se ignorira njihov dosadašnji trud, trud njihovih obitelji, učitelja, profesora, asistenata i učiniti ćemo sve da se unaprijedi njihov prihvat u inkluzivno srednjoškolsko obrazovanje.“

Dio je to iz zapisa na facebooku koji je Irena TOMIĆ VRBIĆ objavila u lipnju prošle godine kada je njezin sin sa sindromom Down završio redovno osnovno obrazovanje po prilagođenom programu i na testu za profesionalno usmjerenje, koji je za djecu poput njega obavezan, nije dobio pozitivno mišljenje za nastavak školovanja u redovnoj srednjoj školi.

JANOVA JE OBITELJ OD POČETKA PROBIJALA BARIJERE. Bili su ledolomci, kako Irena Tomić Vrbić kaže. Jan je išao u redovni vrtić te potom u redovnu osnovnu školu. Ništa od toga nije išlo glatko, prvenstveno je bilo teško naći odgojne i obrazovne ustanove koje su ga bile spremne prihvatiti pa su ga tako, primjerice, vozili u vrtić na drugi kraj Zagreba. No onda je došlo profesionalno usmjerenje, barijera koju nisu uspjeli prijeći. Sastojala se od višesatnog standardiziranog testa kakav dobiju sva djeca, neovisno jesu li sasvim zdrava ili imaju neke motoričke ili intelektualne poteškoće. Jan je imao sreću da je njegova asistentica mogla biti s njim za vrijeme testa, što je iznimka, a bez nje bi mu bilo još traumatičnije rješavati opširan test u nepoznatom prostoru, s nepoznatim ljudima, dok štoperica otkucava vrijeme.

Dječak sa sindromom Down, koji je do njega također rješavao test, u jednom je trenutku rekao: “Ja bih sada najradije plakao.“ Jan je izdržao neugodnu situaciju, ali test nije riješio i procijenjeno je da nije za prilagođeni program u redovnoj srednjoj školi, već za centar za odgoj i obrazovanje. Takozvanu specijalnu školu. U kratkom razgovor psihologinja je Ireni rekla da je bitno da Jan bude sretan u školi, ali Ireni je, kao većini roditelja kada je u pitanju obrazovanje njihove djece, važno i da Jan ima priliku učiti i napredovati.

No rješenje je bilo konačno i Irena je shvatila da su time dani Janove obrazovne inkluzije završeni i da im je poručeno da je dosegao svoje obrazovne kapacitete.

Uključenost Jana u redovno obrazovanje ne bi se uopće bila ostvarila ni na osnovnoškolskoj razini da nije bilo upornosti. Naime, djeca sa sindromom Down tada, 2007. godine kada je trebao krenuti u prvi razred, nisu se primala u “obične“ osnovne škole, već “specijalne“.

Jan i njegova učiteljica Ivančica TAJSL DRAGIČEVIĆ

.................................

■ NO NEKOLICINA RODITELJA JE TO ODLUČILA PROMIJENITI. Škola kojoj je Jan po mjestu stanovanja pripadao odmah ga je odbila.

Nisu odustali, zajedno s nekoliko udruga razgovarali su s Gradskim uredom za obrazovanje, gdje su bili skloni inkluziji, pokušali i s Ministarstvom obrazovanja, ali tamo nisu naišli na razumijevanje, i obilazili su škole.

Iako Osnovna škola Trnjanska u Zagrebu nije prethodno imala takva iskustva i iako nisu imali stručnog kadra koji bi mogao pružiti podršku i djetetu i nastavnicima, osim pedagoga na pola radnog vremena, pristali su da se Jan upiše u njihovu školu. Bio je prvi učenik sa sidromom Down koji je s asistentom krenuo u redovnu školu po prilagođenom programu. Svima je trebalo da se snađu, pa tako i učiteljici Ivančici TAJSL DRAGIČEVIĆ, koja je o prve četiri godine s Janom napisala knjigu “Budi dobar kao Jan“, dok na početku ni sama nije znala kako će pristupiti novom učeniku.

ŠKOLSKA KNJIGA je izdala dnevnik učiteljice Ivančice TAJSL DRAGIČEVIĆ, koja je o prve četiri godine s Janom napisala knjigu “Budi dobar kao Jan“

....................

No Jan se dobro integrirao, djeca su ga zavoljela, on je volio ići u školu, u drugom razredu je nagrađen na natječaju Hrvatske glazbene mladeži za crtež na glazbenu temu, koji je bio za svu djecu, išao je na terensku nastavu, a na koncu i na maturalac.

Uloženo je puno truda, i nastavničkog, i roditeljskog i Janovog, no dokazali su da dijete sa sindromom Down može biti dio redovne škole.

“I djeca s poteškoćama trebaju biti uključena u sustav obrazovanja, trebaju ići u vrtić u svom kvartu, u školu u svom kvartu i trebaju imati veći izbor zanimanja. Sada im je na raspolaganju tek nekoliko zanimanja, od kojih za neka, kao što je pomoćnik knjigoveže, nema potrebe na tržištu rada. Ako ne dobiju priliku da se obrazuju za neko zvanje, automatski će cijeli život biti na socijalnoj skrbi. A to je za sustav puno skuplje nego da se uloži u obrazovanje u skladu s njihovim mogućnostima i da onda mogu raditi“, kaže Irena napominjući i da je paralelni sustav – redovni i specijalni – također financijsko opterećenje za državu, koja je ionako potpisala konvencije po kojima bi trebala ukinuti segregirani oblik obrazovanja.

Otkako je Jan pionirski probijao led, broj djece s intelektualnim teškoćama u redovnim osnovnim školama se uvelike povećao.

Promjeni nabolje je najviše doprinijelo to što djeca imaju pomoćnika u nastavi, odnosno asistenta, koje prije nisu imala pa bi ih roditelji, ako bi ih uspjeli upisati u redovne škole, ispisivali nakon nekog vremena jer bi djetetu samome bilo preteško, a razumijevanje i podršku u školi često ne bi imali. S više djece s poteškoćama u školama i same su se škole otvorile i sklonije su ih primati. No nakon osnovne škole “nestaju“. U udrugama smatraju da je problem što srednja škola nije obavezna, a škole općenito nisu spremne prihvaćati djecu s poteškoćama, što dobro znaju roditelji koji su obilazili razne srednje škole i dobivali odbijenice pod izgovorom da je za dijete najbolje da ide u specijalnu školu. S takvom praksom ne čudi da tek 10 posto djece s teškoćama ide u redovne srednje škole, a posebno je teško naći srednju školu za djecu s intelektualnima poteškoćama.

“Kada bi srednjoškolsko obrazovanje bilo obavezno, to bi se promijenilo, kao što bi uvelike pomoglo i da nemamo duple sustave. Već 25 godina slušam da će se ukinuti specijalne škole, ali to se ne događa“, kaže Dinka VUKOVIĆ, predsjednica Hrvatske zajednice za Down sindrom, i navodi PRIMJER ITALIJE gdje postoji samo redovni obrazovni sustav još od 1975. godine, u koji je uključen stručni kadar koji je nekoć radio u specijalnim školama. Tako da sva djeca idu u redovne škole, bez obzira na poteškoće koje imaju. To je rezultiralo time da u Italiji od 300 000 ljudi sa sindromom Down njih 20 posto radi. Zaposleni su u restoranima, u staračkim domovima, u državnoj upravi, u bolnicama. U Hrvatskoj, kaže Dinka, 1 500 osoba ima sindrom Down, od čega ih je oko 750 punoljetno. Poneki rade u udrugama, a tek ih nekolicina ima radnu knjižicu.

I sin Dinke Vuković ima sindrom Down. Kada se rodio, njoj i suprugu su u bolnici rekli da su dobili “mongoloida“.Filip je završio redovni vrtić i kada je došlo vrijeme za školu, nazvala ih je nekoliko, dobila komentare poput “zna se kuda oni idu“ i na kraju su ga 2008. godine upisali u istu školu u koju je Jan krenuo godinu ranije. Sada ide u osmi razred i s cjelokupnim osnovnoškolskim obrazovanjem su jako zadovoljni. Za to je potrebna kvalitetna i otvorena suradnja nastavnika, roditelja i djetetovog asistenta, objašnjava Dinka. I sama je držala edukaciju za nastavnike s obzirom da je s vremenom usavršila sistem prilagođavanja školskog gradiva djeci sa sindromom Down.

No znajući iskustva drugih roditelja, najvjerojatnije će se odlučiti za privatnu srednju školu. Stalo im je da Filip bude što duže u obrazovnom sustavu, da se i dalje socijalizira s ostalom djecom jer tako stječe vještine i obrasce ponašanja koji su mu potrebni da bi funkcionirao u društvu. “Naravno da bismo htjeli da Filip u budućnosti ima posao. Nedavno sam bila u Portugalu gdje mladić poput Filipa radi u banci, unosi podatke u sustav. S obzirom da Filipu dobro ide matematika, možda bi mu tako nešto odgovaralo“, kaže. No na putu do toga stoji srednja škola, a, kako kaže Dinka, pitanje je koja će ga prihvatiti. Isto pitanje koje se postavljalo i kada su Jan i Filip kretali u osnovnu školu.

S obzirom da je sve više djece s intelektualnim teškoćama u redovnim osnovnim školama, sve više će ih dolazit i u srednje škole. I sustav će se morati mijenjati. “Prije 16 godina, kada se Jan rodio, samo sam htjela da prohoda i progovori, jer ni ja nisam znala što mogu očekivati. No vidjeli smo da Jan i druga djeca mogu puno više od toga. Sve od upisivanja u vrtić nadalje nije bilo lako i mnoge smo zidove morali razbijati, ali zato će biti bolje onima koji dolaze iza nas“, kaže Irena.

No iscrpili su snagu za daljnje borbe i za sada Jan ostaje u specijalnoj školi. Uči za zvanje pomoćnog kuhara-slastičara i praksu odrađuje u svojoj bivšoj, redovnoj osnovnoj školi. [IZ DRUGIH MEDIJA | stav.cenzura.hr| piše: Barbara Matejčić ]