Dva lica odustajanja

Bože, daj nam vedrine i mira da prihvatimo ono što se ne može promijeniti, hrabrosti da promijenimo ono što se može promijeniti i mudrosti da razlikujemo to dvoje.

 Odgoj djece omeđen je upravo tim dvama suprotstavljenim zahtjevima : Pusti to, ne tvrdoglavi se... i Izdrži još malo, nemoj odustati. Odgoj djece zapravo je prostor između odustani i nemoj odustati.

Učimo dijete da treba ODUSTATI od svega što šteti njemu, svijetu oko njega i poslovima koje mora napraviti.

Učimo dijete da NE TREBA ODUSTATI ni od čega što čini dobro njemu, svijetu oko njega i poslovima koje mora napraviti.

Zvuči beskrajno jednostavno, zar ne? Međutim, da bi dijete preuzelo odgovornost za svoja ponašanja mora moći obuzdati svoje emocije, smireno razmišljati, procjenjivati i donositi dobre odluke. A to su vrlo, vrlo visoki zahtjevi koji se ne mogu ostvariti preko noći. Potreban je ocean strpljivosti i vremena da bi se to postiglo.

Ima jedna predivna povijesna anegdota u kojoj se krije sjajan savjet kako pomoći sebi da  ustrajemo, da NE ODUSTANEMO čak ni onda kad je strahovito teško. 

Do 1508. godine zidove Sikstinske kapele kapele već su bili oslikali majstori petnaestog stoljeća, među kojima i Botticelli i Perugino. No svod obojen u plavo i posut zlatnim zvijezdama bio je pun pukotina i trebalo ga posve obnoviti i oslikati. Papa Julije II. na tom je svodu želio vidjeti sliku dvanaestorice apostola.  Posao oslikavanja kapele odlučio je povjeriti Michelangelu kojem su tada bile 33 godine i već je bio poznati kipar, ali dotad nije ništa slikao i nije imao iskustva u freskoslikarstvu.

Michelangelo se ni u čemu nije slagao s papom: umjesto 12 pristojno odjevenih apostola odlučio je naslikati 343 više-manje razgolićena ljudska tijela likova koji nisu samo biblijski, nego i poganski. Nije se slagao s papinom procjenom vremena potrebnoga za taj posao, ni s honorarom o kojem su pregovarali, a nije papi želio dopustiti da vidi svod prije nego što bude spreman da mu ga sam pokaže. Četiri godine rada na svodu Sikstinske kapele za Michelangela su bile četiri godine gorčine, stalnih sukoba s papom, osjećaja prevarenosti...

Ali ni to nije bilo najgore. Najgora je za Michelangela bila sama tehnika freskoslikarstva s kojom se prvi put susreo, a koja traži iznimnu brzinu i preciznost.  Trebalo je, naime, slikati na svježe pripremljenoj žbuci, dok je još vlažna i podatna, ležeći na skelama visoko nad zemljom, s rukama iznad glave.. dok se prašina i boja truse i slijevaju u oči, boreći se s neprestanim teškim upalama očiju, bolovima, posve sam, mučen oskudicom, sumnjama, naletima gnjeva zbog papina ponašanja i borbe s okolinom.

Na kraju je uspio. Svake godine milijuni posjetitelja Vatikana ošamućeni su od divljenja svodu koji je Michelangelo oslikao. U čemu je tajna njegova uspjeha? Kako to da je izdržao, da nije ni odustao ni poludio?

Tajna je vrlo jednostavna: nije sebi dopustio misliti da slika cijeli svod. Zamislio je željenu sliku cijeloga svoda sa svim likovima i scenama koje je odabrao prikazati, a onda je kredom svod podijelio na kvadratiće od pola kvadratnoga metra... koliko je procijenio da može oslikati u jednome danu. Dok je slikao, nije razmišljao o 800 kvadratnih metara koje treba oslikati, nego samo o kvadratiću koji je morao oslikati taj dan. 

U čemu je pouka? Tajna neodustajanja je u tome da jasno pred sobom vidimo cilji i da idemo prema njemu korak po korak, da se veselimo svakom koračiću koji smo prevalili i da ne gubimo energiju misleći na to koliko nam je još ostalo.

Kad je važno odustati, treba znati odustati. Kad je, međutim, važno ustrajati, treba se moći natjerati da ne odustanemo. Kažu mudri ljudi da je put prema uspjehu jednostavno prepoznati: uvijek vodi uzbrdo.

Neprocjenjivo je bogatstvo kad učitelji i roditelji učenike nauče promišljati o onomu što čine i kad, zahvaljujući tomu, nauče donositi dobre odluke. A dodatno je blago naučiti ih da nagrade sami sebe za svaki uspješno prijeđen korak uzbrdice i olakšaju si put posipajući ga radošću zbog malih uspjeha.

Piše: Dinka JURIČIĆ