Ni mrkvom, ni batinom

Ali nađe se i šačica-dvije onih drugih, do kojih se (unatoč svemu što pokušavamo kako bismo pokrenuli njihovu motivaciju) gotovo nemoguće probiti: ne zanima ih ni učenje ni kvalitetan rad. 

U svom slavnom TED govoru The Puzzle of Motivation  Dan PINK navodi sasvim neočekivane, gotovo nevjerojatne  rezultate istraživanja svog princetonskog kolege, bihevioralnoga psihologa Sama Glucksberga: izvanjska motivacija (nagrada) usporava rad učenika na složenim zadatcima koji zahtijevaju britko mišljenje. Pokusi su pokazali da očekivanje nagrade pomaže, doduše, učenicima da se natjeraju završiti zadatak, ali im istovremeno otupljuje razmišljanje i blokira kreativnost. Motiviranje nagradama sjajno funkcionira jedino kod zadataka koji traže samo mehaničke vještine.

Uspješno motiviranje današnjega čovjeka, tvrdi Dan Pink, „vrti se oko tri elementa: autonomije, majstorstva i svrhe. Autonomija je potreba da usmjeravamo svoje živote. Majstorstvo je želja da budemo sve bolji u onome što nam je važno. Svrha je čežnja da nam to što radimo ima smisla, da je veće od nas samih.“ Riječ je o trima ključevima o kojima je doista vrijedno razmisliti i prema kojima bi bilo mudro redizajnirati svoj način poučavanja. 

Kako bi pomoglo učiteljima, American Psychological Associacion na svojim stranicama nudi inspirativan, besplatan edukativni modul o tome kako motivirati učenike. I oni, otprilike, govore o istim trima ključevima koje Dan Pink izdvaja u svom govoru. Ukratko bi se, dakle, dalo reći da su učenici motiviraniji za akademski rad:

• ako  imaju pozitivan odnos sa svojim učiteljem
• ako im ponudimo mogućnost sudjelovanja u odabiru sadržaja i načina rada
• ako vjeruju da će radom na određenom zadatku doista poboljšati svoje vještine
• ako im se ono što uče čini važnim za za njihove živote.

Četiri su pitanja za metakognicijski pristup svome poučavanju i svome odnosu prema učenicima koje želimo motivirati:

1. Kakav je uistinu moj odnos s učenicima?

Imaju li uz mene osjećaj stabilnosti i sigurnosti? Koliko ih stvarno poznajem? Razgovaram li s njima o stvarima koje su im važne? Osjećaju li oni da mi je stalo do njih? Koje bi promjene u mom odnosu prema njima cijenili?

2. Ostavljam li svojim učenicima ikakvu slobodu odlučivanja i odabira?

Sudjeluju li u odlučivanju o strategijama poučavanja, dinamici učenja, metodama rada, razinama složenosti zadataka, ispitnim parametrima, predlaganju tema za projekte i zadaće, rasporedu aktivnosti, rasporedu sjedenja, kolaboraciji u skupnim projektima, uporabi dostupnih IKT u radu, modelima prezentiranja svojih postignuća...?

3. Koliko koristim mrkvu i batinu kao motivatore?

Potičem li ih nagradama za obavljanje mehaničkih zadataka,  automatiziranih radnji i održavanja discipline u razredu? Koristim li se kakvim sustavom kazni? Koliko su mi ti sustavi djelotvorni? Kako učenike motiviram kod kognitivno složenijih zadataka u kojima sustav mrkve i batine djeluje kontraproduktivno? Razmislite o razlici u oblikovanju dvaju zadataka:

• Dat ću vam listu matematičkih problema. Prvih deset svi morate riješiti, a posljednja dva su bonus za one koji žele višu ocjenu.
• Dat ću vam listu matematičkih problema.  Prvih deset su prilično jednostavni, ali želim vidjeti koliko vas može riješiti posljednja dva izazova. Dovoljno ste naučili i ja mislim da ćete svi moći riješiti barem jedan od njih.

4. Što činim kako bih sadržaje koje poučavam učinio/učinila relevantnima za svoje učenike?

Brinem li više o sadržajima koje ih poučavam ili o vezi tih sadržaja s učeničkim životom?  Tražim li da raspravljaju, sami dizajniraju izlazne proizvode svoga učenja, potičem li ih da planiraju svoje vrijeme i svoje aktivnosti vezane uz promociju vlastitih znanja i vještina, omogućujem li im javno predstavljanje njihovih uradaka, potičem li ih da promoviraju rezultate svoga rada na društvenim mrežama...? 

Gledate listu ovih pitanja i čudite se: ta sve su to zapravo teme koje nalazimo i u ovih dana objavljenim materijalima naše Cjelovite kurikularne reforme! Točno! Obično se kaže da to hoće li neka reforma školstva zaživjeti nema toliko veze s onim što je napisano u kurikulumima, koliko s tim vjeruju li učitelji u to ili ne.  Parametar koji nedostaje da bi se predvidjela uspješnost naše kurikularne reforme su pitanja na vanjskim vrednovanjima učeničkih postignuća: budu li tražila reproduktivno znanje, tada učitelji doista teško da će pronaći motivaciju da bilo što mijenjaju u načinu poučavanja. Ne postoje uspješni načini nasilnoga motiviranja učenika od kojih se traže samo podatci.

Međutim, iznenade li nas novim pristupom pitanjima za vanjska vrednovanja, tada se itekako vrijedi potruditi motivirati učenike na nove načine. I zbog učenika, i zbog sebe i zbog svih nas i naše budućnosti.

Piše: Dinka JURIČIĆ