Staklena noga samopouzdanja

I pomislila sam kako je to fantastično, jer ako dobiješ neprolaznu ocjenu, misliš si "Ja sam nitko i ništa." Ali ako dobiješ ocjenu "Ne još" shvaćaš da se nalaziš na krivulji učenja. To ti daje put u budućnost.“ – Carol Dweck u svom sjajnom TED govoru o snazi vjerovanja da možeš napredovati. 

Samopouzdanje gradimo na temelju slike koju imamo o sebi. Tu sliku počinjemo stvarati u djetinsjstvu osluškujući što drugi misle o nama i skupljajući njihove reakcije. Grubosti ljudi do kojih nam je stalo, njihove ružne riječi i postupci ostavljaju ožiljke i katkad posve unakaze našu sliku o sebi. Okamenimo tu sliku i počnemo vjerovati da je istinita pa neprestano u svemu što činimo nalazimo dokaze da je tomu baš tako. I to je početak svih problema... Ali kad se jednom iskorači iz zone udobnosti, počinje čarolija učenja. O tome govori najbolji sedmominutni video o toj temi koji ste ikad vidjeli. 

Carol Dweck je psihologinja sa Stanford University. U svom bestselleru Mindset: The New Psychology of Success  govori o dvama temeljnim uvjerenjima koja nosimo o sebi i koja određuju našu osobnost. Jedno naziva fiksnim stanjem uma, a drugo umom otvorenim za rast. Prvo je um zarobljen u zoni udobnosti, u prošlosti, navikama, okamenjenoj slici sebe,  a drugo um koji se oslobodio i uputio u avanturu učenja, istraživanja, razvoja, uspjeha... Svatko se uz pravilnu motivaciju ili obrazovanje može potruditi pa rasti i mijenjati se. Dakako,  Carol Dweck ne tvrdi da svatko može postati Einstein ili Beethoven, ona samo kaže da nemamo pojma kakve sve potencijale ljudi nose u sebi i da je nemoguće predvidjeti što tko može postići uloži li u to godine strasti, truda i učenja.  

Ljudi FIKSNOGA UMA radije ostaju na poznatom, opiru se učenju i panično se boje se pogrešaka i neuspjeha. U eksperimentima  s predškolskom i školskom djecom pokazalo se da fiksni um ima jedan nevjerojatno otrovan nusprodukt: nepoštenje. Čak 40% djece  fiksnoga uma lagalo je o svome uspjehu, uljepšavalo ga i uvećavalo... jer im je stalo da ih drugi smatraju pametnima i sposobnima. Takvoj djeci stalo je samo do ocjena, ocjene su za njih potvrde da su uspješni... Kad im se vrate ispravljeni testovi, uopće ih ne zanima ih u čemu su pogriješili, zanima ih samo mogu li uloviti koji krivo obračunati bod zahvaljujući kojemu bi im se povisila ocjena.  

Najvažnija je odlika uma otvorenoga za rast vjerovanje da se sve, od inteligencije i kreativnosti do ljubavi i ljudskih odnosa... može razvijati. Zato ljude s takvim stanjem uma neuspjeh ne može obeshrabriti: znaju da je svaki neuspjeh samo privremen, da će ga prevladati dodatnim trudom, učenjem i stjecanjem vještina koje trenutno još nemaju. Za njih je učenje izazov, unutarnjom motivacijom vođena potreba da rastu i postaju sve bolji. Nijedno od djece uma otvorenoga za rast u eksperimentima  Carol Dweck i njezinih  suradnika  nije imalo potrebu za skrivanjem pogrešaka, umjesto toga imali su potrebu za – još učenja.

Sve se, dakle,  svodi na to da je naš način razmišljanja interpretativni proces.  Ono smo što mislimo da jesmo, onako je kako mislimo da jest. Neopisivo važna polazišna spoznaja za svakog učitelja. Učitelji, naime, imaju ključ kojim motiviranjem i poticanjem svojih učenika mogu otključati njihov um, otvoriti ga za rast... pazeći da ne slome nježnu, staklenu nogu njihova samopouzdanja.

Piše: Dinka JURIČIĆ