Zašto roditelji ne razumiju kako pomoći

Učitelji ne "daju testove", oni "ocjenjuju". Međutim, izazov je kada se nakon nekoliko generacija taj žargon ležerno, ali ustrajno ukopa u učionice i škole. Učitelji na kraju (u idealnom slučaju) osmišljavaju raznolike oblike ocjenjivanja u potrazi za personaliziranim učenjem koristeći adaptivne tehnologije učenja – što od njih svugdje traže njihovi kolege i edukacijski mediji. To, naravno, nema nikakvog smisla nikome osim učiteljima.

Dok se edukacija nastavlja mijenjati, ovo je jaz koji će se samo produbljivati.

Kritičara žargona je sve više, obično se ispod toga krije implikacija da netko prenaglašava nešto ili zvuči oholo, nazivajući učionicu „okruženjem za učenje“, ili nazivajući sadržaj lekcije „ciljem učenja“.

Ali postoji razlika između učionice i okruženja za učenje te razlika između sadržaja lekcije i cilja učenja, a izgleda da korištenje manje specifičnog jezika nije jedino što možemo napraviti u vezi s tim.

Ali, ono što možemo učiniti je – poznavati svoju publiku.

To ne znači da moramo "otupiti" ono što govorimo. Zapravo, to je bilo dio problema, a rezultat je gubitak sposobnosti da se razumiju poučavanje i učenje. Obitelji i zajednice prepoznaju samo djeliće edukacije koju su već vidjeli – ocjene, eseje, osvrte i izvješće o ocjenama.

Što bi se dogodilo kada bismo, tijekom razgovora s roditeljem, usporili i objasnili ne samo „kada je sljedeći test“, nego i što će se njime testirati i zašto te koju vrstu procjene želite da učenici koriste i zašto? I, što je još važnije, napravite isto s učenicima.

Dugoročni rezultat ovoga trebala bi biti, ako ništa drugo, generacija učenika i roditelja koji su čuli sve poštapalice ne na vijestima ili iz druge ruke, nego od učitelja.

Također možete reći što mislite i misliti ono što govorite.

Ako mislite na "personalizirano učenje", ne biste trebali reći „diferencirano“.

Ako mislite „ponovno provjeriti“, nemojte reći „pregledati materijal“.

Zatim, ponudite primjere i definicije svega navedenog putem učiteljskih blogova, otvorenih i zatvorenih stranica društvenih medija te drugih načina komunikacije s roditeljima.

Ako vas vaši kolege čudno gledaju kada pričate o „tečnosti“ i „digitalnoj pismenosti“, pod uvjetom da govorite ono što imate na umu i mislite ono što govorite, i da znate o čemu pričate, u tom slučaju samo nastavite pričati. Oni će prije ili poslije shvatiti o čemu govorite. Ne možete prilagoditi svoje razmišljanje da biste udovoljili ljudima koji ne žele razmišljati.

Jedan od problema vrlo dubokog, ali uskog polja znanja je relativna nesposobnost tog stručnjaka da komunicira s drugim poljima: znanstvenik s prirodnjakom, ili IT odjel s ljudima iz humanističkih znanosti.

Taj izazov nije nov u edukaciji, ali zbog jedinstvenog položaja edukatora kao stručnjaka i kanala između formalne edukacije i lokalnih zajednica teret pada na učitelje ne samo da bi parafrazirali i preveli, nego izgradili i prenijeli kapacitet iznutra prema van.

Vi ne možete biti "dobar učitelj" ako vas ljudi koji ovise o vama i vašim vještinama ne razumiju ili vam ne vjeruju.

Razmislite na trenutak o tome kako se osjećate kada ste kod mehaničara, ili kada pričate s osobnim trenerom ili nutricionistom. Imate osjećaj da oni razumiju stvari puno bolje od vas i vi ste potpuno u njihovoj milosti.

Više od svega osjećate se ranjivo i potrebno je imati vrlo snažnu osobnost kako biste ih prisilili da komuniciraju s vama na poznatom terenu, koristeći fraze, metafore i analogije te dubinu mišljenja koje i vama imaju smisla.

Većina ljudi se ne želi osjećati glupo pa ne rade to.

OVIM PITANJIMA MOŽETE POTAKNUTI TU VRSTU RAZMIŠLJANJA:

• Koja vrsta jezika, tona i komunikacijskih obrazaca će pogodovati ljudima koji me slušaju, umjesto mog profesionalnog interesa ili osjećaja "učiteljskog identiteta"?
• Pogledajmo kako upravljamo svojim učionicama i osmišljavamo iskustva učenja. Kako možemo to napraviti na način koji promovira razumijevanje, interes i uključenost zajednice?
• Škola – kako osmisliti instituciju koja je usmjerena na ljude i obitelji? Što možemo time izgubiti, a što dobiti?

............................

Napomena:

• Autor članka je Terry Heick, urednik portala Teach Thought. Njegov glavni interes je kako se poučavanje mijenja u digitalnom i povezanom svijetu, te digitalna pismenost, uloga igre u učenju, fleksibilnost projektno orijentiranog učenja, potencijal videoigara i simulacije u učenju itd.
• teachthought.com