Razmišljamo o ADHD-u posve pogrešno

U današnje vrijeme, ako dvogodišnje dijete ne može mirno sjediti za nekih aktivnosti u vrtiću, može postati podložno procjeni o dijagnozi, što može značiti ranu intervenciju i potencijalno cjeloživotnu medikaciju.

U članku koji je nedavno objavljen u Journalu of the American Medical Association of Pediatrics Dimitri CHRISTAKIS tvrdi da je pristup tom problemu posve pogrešan. Christakis je profesor pedijatrije na University of Washington te ravnatelj Centra za zdravlje, ponašanje i razvoj djece pri Dječoj bolnici u Seattleu.

On smatra da bi roditelji, škole i liječnici trebali potpuno reformulirati taj "medikalizirani" pristup poremećajima pažnje.

„Kao dijagnoza, ADHD šteti djeci“, kaže Christakis.

EVO ZAŠTO: istraživači trenutačno raspravljaju o prirodi ADHD-a. Pronašli su neke genetske markere za ADHD, ali nedavni porast u dijagnosticiranju ADHD-a prebrz je da bi se mogao objasniti promjenama u našim genima. Neuroznanstvenici također pronalaze dokaze koji su svojstveni tom poremećaju.

Međutim, trenutačni proces dijagnoze svodi se na davanje upitnika roditeljima i liječnicima. Ako uspiju identificirati šest od devet specifičnih ponašanja, to znači da dijete službeno ima ADHD.

„Ako vas svrstaju na jednu stranu linije, dobijete etiketu 'ADHD' i stavljaju vas na lijekove“, kaže Christakis. „Ali, ako ste na drugoj strani linije, nitko ne čini ništa.“

Taj proces je, nužno, subjektivan.

Ali, iza njega stoji veliki dio infrastrukture i novca, da budemo iskreni, pogotovo u edukacijskom sustavu. Klinička dijagnoza „kroničnih ili akutnih“ poremećaja pažnje daje učenicima javnih škola u SAD-u zakonsko pravo na posebne povlastice.

Ali, dijete koje za dlaku izbjegne tu dijagnozu nema nikakva prava na dodatne povlastice.

Christakis kaže da bismo, umjesto toga, trebali više razmišljati o spektru „kapaciteta pažnje“ koji varira od individue do individue i situacije do situacije.

Zamislite to kao Bellovu krivulju: na krajnjoj lijevoj strani bio bi netko poput Thomasa Edisona, koji je rekao da je „genijalnost jedan posto inspiracija, a 99 posto težak rad“,  radeći tjednima ili mjesecima na jednom jedinom problemu. S druge strane imamo nekoga tko pati od kroničnog ADHD-a.

Kapacitet pažnje je jedna od najvažnijih neakademskih vještina zbog koje su istraživači odnedavno postali vrlo uzbuđeni.

Ukratko, te vještine uključuju sposobnost odgađanja zadovoljenja, upravljanja svojim vremenom i ostanka na putu koji vodi prema cilju.

Svako dijete – svaka osoba – ponekad se bori s tim stvarima. Čitanje, pjevanje ili sviranje maloj djeci su, na primjer, intervencije koje mogu pomoći učenicima do određene mjere. „Naš je posao pomoći svakom djetetu da maksimizira kapacitet svoje pažnje“, objašnjava Christakis.

Mark MAHONE, pedijatar i neuropsiholog pri Kennedy Krieger Institutu za djecu s posebnim potrebama, slaže se s Christakisovim koncepcijom spektra za poremećaje pažnje. „Trenutačno mišljenje je da se kapacitet pažnje i ostale vještine doista događaju unutar kontinuuma ili spektra.“ On također smatra da se pedijatrija općenito razvija prema ideji "proaktivnog podržavanja funkcioniranja pažnje kod sve djece".

Ali, ističe Mahone, to ne znači da dijagnoze i lijekovi ne pomažu ili nisu prikladni u teškim slučajevima ADHD-a. Postoji sve više dokaza koji upućuju na specifične anomalije mozga povezane s težim slučajevima simptoma ADHD-a, što ide u prilog ocjeni ADHD-a kao bolesti mozga.

..............................................

* Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje/poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder - ADHD)

.......................

Napomena:

• Anya Kamenetz je autorica nekoliko knjiga o budućnosti edukacije, ekonomiji i politici, porastu cijena, pristupu i kvaliteti visokog obrazovanja. Njezina nova knjiga (The Test) govori o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti testiranja u američkim školama.
• Izvor: npr.org