Izgube li djeca kontakt s prirodom, neće se željeti ni boriti za nju

Radikalna grupa zelenih aktivista Price Waterhouse Coopers upozorava da čak i kad bismo udvostručili sadašnju stopu redukcije ugljičnog dioksida, i dalje bismo bili na istom putu prema globalnom zatopljenju od šest celzija do kraja stoljeća.

Ograničavanje porasta na dva celzija zahtijeva šesterostruku redukciju u intenzitetu ugljičnog dioksida: što daleko premašuje interese današnje politike.

Novi izvještaj pokazuje da je Velika Britanija od 1966. izgubila 20 posto vrsta ptica: nekada česte vrste poput planinske sive sjenice, crvenoglavog djetlića i grlice su gotovo nestale; čak je i populacija kućnih vrabaca pala oko dvije trećine.

Stoga, gdje su sada marševi, okupacije, hitni zahtjevi?

Dok istraživanja pokazuju da bi velika većina ljudi podržala neki oblik zaštite planeta, samo rijetki su spremni poduzeti određene korake.

Mislim da to reflektira drugu krizu okoliša: uklanjanje djece iz svijeta prirode. Mladi ljudi od kojih bismo mogli očekivati da će povesti borbu za zaštitu prirode imaju sve manje i manje veze s tim.

Ne moramo omalovažavati svijet koji se krije iza zatvorenih vrata, koji ima vlastiti bogati ekosustav, da bismo izrazili žaljenje za nepovezanošću djece s izvanjskim svijetom.

Ali, iskustva koja te dvije sfere nude potpuno su različita. Ne postoji zamjena za ono što se događa vani; ne samo zato što najveće radosti prirode nisu skriptirane. Pomisao da većina naše djece neće nikada plivati među fosforescentnim planktonom tijekom noći, da nikada neće vidjeti kako losos iskače iz vode, kako delfin pliva uz brod, tužna je gotovo kao i pomisao da njihova djeca možda neće imati tu priliku.

Nevjerojatan nestanak dječjeg angažmana oko prirode – koji je čak i brži od nestanka samog svijeta prirode – zabilježen je u knjizi Richarda LOUVA „Posljednje dijete u šumi“.

Još od 1970-ih područje u kojem djeca mogu slobodno lutati bez nadzora smanjilo se gotovo 90 posto.

U jednoj generaciji broj djece koja se redovito igraju na divljim mjestima u Velikoj Britaniji smanjila se na jedno od desetero djece.

U SAD-u u samo šest godina (1997. – 2003.) napola se smanjio broj djece s hobijima koji se prakticiraju na otvorenom.

Tinejdžeri u Velikoj Britaniji sada provode, u prosjeku, polovicu svog dana ispred ekrana.

POSTOJI NEKOLIKO RAZLOGA ZA OVO STANJE:

• roditeljski iracionalni strah od stranaca i racionalni strah od prometa
• uništenje igrališta na kojima su se igrale prethodne generacije djece
• kvaliteta kućne zabave
• strukturiranje dječjeg vremena
• kriminalizacija prirodne igre.

Zbog svega toga svijet unutrašnjosti je postao puno opasnije mjesto od vanjskog svijeta.

Porast pretilosti, rahitisa i astme te opadanje kardiorespiratornih sposobnosti su dobro dokumentirane činjenice. Louv također povezuje život u četiri zida s porastom poremećaja pozornosti i koncentracije te drugih mentalnih bolesti. Istraživanja provedena na Sveučilištu Illinois sugeriraju da je igra u prirodi povezana sa znatnom redukcijom stope ADHD-a, dok igranje u četiri zida povećava tu stopu. Louv smatra da bi „ADHD mogao biti niz simptoma pooštrenih manjkom izlaganja prirodi“. Možda je riječ o tome da je problem u okruženju, a ne u djetetu.

• U svom poznatom eseju „Ekologija imaginacije u djetinjstvu“ Edith COBB tvrdi da dodir s prirodom stimulira kreativnost.

Proučavajući biografije 300 „genija“, ona je otkrila čest motiv: intenzivna iskustva prirodnog svijeta u djetinjstvu (između 5. i 12. godine).

Životinje i biljke su „figure govora u retorici igre… kojih se genij u svojim kasnijim godinama prisjeća“.

Istraživanja provedena u nekoliko država pokazuju da je dječja igra kreativnija na zelenim mjestima nego na betonskim igralištima. Prirodna mjesta ohrabruju maštu i igranje uloga, razmišljanje i promatranje.

Društveni status djece u takvim okruženjima manje ovisi o fizičkoj dominaciji, a više o maštovitosti i jezičnim vještinama. Možda je forsiranje djece da toliko uče, umjesto da trčkaraju šumama i poljima, kontraproduktivno.

Susrećemo se i s drugim velikim gubitkom. Većina onih koji se bore za zaštitu prirode su ljudi koji su proveli djetinjstvo uronjeni u prirodu. Bez osjećaja za teksturu i funkciju prirodnog svijeta, bez angažiranosti koja je gotovo nemoguća u odsutnosti ranog iskustva prirode, ljudi neće posvetiti svoje živote zaštiti prirode.

Razne organizacije, klubovi i pojedinci pokušavaju ponovno povezati djecu i svijet prirode. Ali, svi se oni bore protiv sila koje će, ako ne budu zaustavljene, ogoliti ovaj živi planet – u doslovnom smislu riječi.

 ................................

Napomena:

• George MONBIOT je autor bestsellera „The Age of Consent: A Manifesto for a New World Order“ te „Captive State: The Corporate Takeover of Britain“, te putopisa „Poisoned Arrows“, „Amazon Watershed“ i „No Man's Land“.
• Izvor: theguardian.com