NE IZMIŠLJAJ ODGOVORE, PITAJ ONOGA TKO ZNA
Učiti od učenika
Ne vode sve najbolje namjere do cilja koji želimo postići. Katkad se dogodi da pola noći provedemo razmišljajući kako učenicima najbolje objasniti neki komplicirani koncept.
I pred zoru napokon smislimo nešto što nam se učini odlično, zanimljivo, uzbudljivo... i jedva čekamo time oduševiti svoje učenike. A onda na satu – hladan tuš: učenici ne reagiraju...
Christopher EMDIN je nagrađivani STEM učitelj s Columbia University specijaliziran za rad s manjinama, posebno s domorodačkim (indijanskim) stanovništvom. U svojoj najnovijoj knjizi opisuje (između ostaloga) i jedno zanimljivo iskustvo te nudi vrlo inspirativan odgovor.
Cilj mu je bio da učenicima osvijesti kako koncept gibanja iz Newtonovih zakona funkcionira u stvarnome životu. Činilo mu se da je smislio odličan način, pomoću pikula: tražio je od učenika da zamisle što bi se dogodilo da se dvije pikule velikom brzinom sudare na beskonačnoj ravnoj površini na kojoj nema trenja. Sat je bio katastrofa: učenici su ga uglavnom ignorirali jer im je bilo dosadno.
Sjetimo se, na trenutak, Glassera...

Budući da Edminu to što je radio nije donijelo ono što je želio, odlučio je okrenuti paradigmu. U sljedećem je razredu tumačenje te iste lekcije o gibanju odlučio prepustiti učenicima. Odabrao je dvojicu i unaprijed ih pripremio: pokazao im je svoje pripreme za onaj neuspjeli sat, sve materijale i primjere koje je prikupio, nastavna sredstva koja je namjeravao koristiti, postignuća do kojih je trebalo stići i ishode koje je trebalo ostvariti... Naprosto ih je zamolio da pokušaju kod kuće presložiti njegovu pripravu za sat... tao da se ostvare željeni ciljeve, ali da sat istovremeno bude i ZANIMLJIV njihovim vršnjacima. Ostavio im je potpunu slobodu u prekrajanju, odabiru načina rada, primjera, materijala, rasporeda sjedenja u učionici...
Odabrana su dvojica učenika zadatak shvatila kao zabavu. Zdušno su se pripremila da budu učitelji umjesto učitelja i nadmaše ga dinamikom i zanimljivošću sata. Posve su preradili su njegovu pripremu za sat. Izbacili su iz primjere poput onoga s pikulama i zamijenili ih interaktivnostima. Na primjer, tražili su od učenika da ustanu, zamisle i svi zajedno odglume situaciju u podzemnoj željeznici u kojoj je netko pri najvećoj brzini odjednom naglo povukao kočnicu. Isplanirali su aktivnosti namjeravajući se neprestano kretati razredom, svima obraćati jednaku pozornost, neprestano bockati na razmišljanje provokativnim pitanjima, sipati fore, tražiti da rješavaju probleme koristeći se vlastitim iskustvom, samostalno traže odgovore u knjizi, izvode zaključke, diskutiraju... Edmin je odobrio njihovu pripremu i prepustio im da budu učitelji umjesto njega. On je sjeo među ostale učenike, slušao, gledao i zapisivao, učio... način komuniciranja, način razmišljanja, senzibilitet, upoznavao je svoje učenike tako kako ih nije imao vremena upoznavati dok je predavao...
Priča je zanimljiva zbog principa kojim je riješen problem: kad nikako ne uspijevam pronaći rješenje, pitam za savjet onoga tko zna. Kad je riječ o tome KAKO žele biti poučavani, učenici to zaista bolje znaju od bilo kojeg učitelja. Zašto ih onda ne pitati?

Piše: Dinka JURIČIĆ












