Poučak Pigmalionovog efekta

...ali prave rezultate tih testova nikad nije pokazao učiteljima. Odabrao je djecu za koju je učiteljima slagao da imaju najviši kvocijent inteligencije i da će najbolje napredovati ako ih izdvoje u poseban razred i povise  ljestvicu svojih očekivanja od njih. U tom  eksperimentalnom razredu (sastavljenom od učenika za koje su učitelji vjerovali da mogu postići više nego obična djeca) postignuća učenika doista su na kraju bila mnogo bolja od postignuća učenika u „običnom“ razredu.

Rosenthal je princip dokazan tim eskperimentom nazvao Pigmalionovim efektom prema grčkoj legendi o ciparskome kraljeviću koji je iz mramora načinio kip idelano lijepe, dobre i časne žene. Pigmalion, neopisivo zaljubljen u svoje djelo, uspio  je namoliti bogove da ožive kip kako bi se mogao oženiti ženom koju je stvorio.

Pigmalionov efekt zapravo je samoispunjavajuće proročanstvo: ono u što vjerujemo o sebi utječe na naše ponašanje prema drugima. A naše ponašanje prema drugima poticaj je za vjerovanja koja tada drugi stvaraju o nama. Njihova uvjerenja o nama razlog su zbog kojega se prema nama ponašaju tako kako se ponašaju. A posljedica svega toga jest da iz njihovih ponašanja prema nama stvaramo svoju sliku o sebi. I tako se krug zatvara. Kraće rečeno: postajemo ono što drugi vjeruju da možemo postati.

Jedno je vrijeme vladalo opće pedagoško oduševljenje Pigmalionovim efektom, ali onda je došlo zahlađenje: učitelji su se više trudili, ali rezultati nisu rasli. Odjednom su učitelji u očima javnosti postali dežurni krivci i za učeničku nemotiviranost i za njihovo neučenje.  Postignuća su rasla samo dok su učitelji doista vjerovali da u razredu imaju genijalce. Čim bi posumnjali u posebne sposobnosti svojih učenika, rezultati su se smanjivali iako su učitelji ulagali još više truda.

U čemu je zapravo problem?

Odgovor su na kraju dali neuroznanstvenici i komunikolozi. Nevjerojatno, ali istinito: problem je samo u neverbalnoj komunikaciji.  Čovjek je, naime, emocionalno biće i pri donošenju odluka o svojim ponašanjima puno se češće vodi emocijom nego razumom. Komunikolozi kažu da verbalnim govorom sugovornicima kazujemo ono što želimo da čuju, ali da naš neverbalni govor odaje ono što stvarno mislimo. Dakle, kad prestanem vjerovati u nekoga... iako ništa nisam rekla – on to osjeti. Moje mu tijelo nesvjesno šalje tisuće malih znakova nepovjerenja i on ih iščitava u načinu na koji ga gledam, u boji moga glasa, toplini moga smiješka, brzini mojih odgovora, mojim rukama, položaju moga tijela, mom slijeganju ramenima... Neopisivo je teško uvjerljivo glumiti nešto što ne osjećamo.

Poučak Pigmalionovog efekta je jednostavan: ne očekuj od učenika da svi budu genijalci (jer ne mogu to biti), ali vjeruj da svi mogu više nego što misliš da mogu (jer mogu). Kad u sebi proširim granicu očekivanja prema nekome, ja mu cijelim svojim bićem šaljem neverbalnu poruku: Zapni, čovječe! Možeš ti to! A upravo je to poruka koju učenici ( i ne samo oni) u ovom trenutku – najviše trebaju. 

Piše: Dinka JURIČIĆ