Nema poboljšanja edukacije ako nastavnici zamrze svoj posao

„Moramo odgovoriti na povratne informacije administratora koji je bacio oko na naš rad i pomislio da zna što se događa u učionici…“ „Nema vremena za razgovore“… „Svi se osjećamo poput gubitnika.“

Vjerojatno ne!

Ali, tako nastavnici i školski ravnatelji opisuju kako je raditi u javnim školama.

Ovi komentari su iz novog istraživanja osnovnih i srednjih škola u SAD-u koje je obuhvatilo 2964 učitelja i ravnatelje iz 48 država.

Istraživanje je provela organizacija Network for Public Education (NPE) – savjetodavna skupina javnih škola koja se sastoji od roditelja, edukatora, sveučilišnih profesora i povjesničarke obrazovanja Diane RAVITCH. NPE je nedavno objavio rezultate istraživanja u izvještaju nazvanom: „Edukatori o utjecaju evaluacije učitelja“.

Rezultati istraživanja dodaju težinu prethodnim statističkim anketiranjima učitelja koji su smatrali da je nezadovoljstvo poslom veće nego ikad prije. Istraživanje iz 2012. otkrilo je da je zadovoljstvo učiteljskim poslom palo na 39 posto, što je najniže u posljednjih 25 godina.

Istraživanje provedeno 2015. otkriva da je samo 15 posto učitelja entuzijastično u vezi s profesijom, a otprilike tri od četiri učitelja često osjećaju preveliki stres zbog svog posla.

Jedan od ishoda tog nezadovoljstva zbog preopterećenja poslom među učiteljima je to da mnoge države i školski okruzi sada izvještavaju o akutnom pomanjkanju učitelja.

U međuvremenu, drugi izvještaji otkrivaju rekordno niske brojke studenata koji upisuju programe za obuku nastavnika, što je samo predznak još većeg pomanjkanja učitelja do kojeg će tek doći u budućnosti.

Zasigurno ne pomaže ni to što učiteljske plaće stagniraju – učitelji nisu dobili povišicu u proteklih 15 godina. Ali, problem niskih plaća sam po sebi ne objašnjava manjak učitelja.

Programi učiteljskih mirovina također se smanjuju – ali zašto bi to trebalo obeshrabriti nove učitelje?

Doista, istraživanje koje je proveo NPE otkriva da postoje i drugi čimbenici osim ekonomskih koji čine učiteljski posao neželjenim i neprivlačnim.

Što "dodana vrijednost" oduzima poučavanju?

Istraživanje koje je proveo NPE na umu je imalo specifičnu metu: napraviti kvalitativan, deskriptivni portret učinaka novih sustava evaluacije učitelja koji su sada postavljeni u većini škola u SAD-u.

Novi načini evaluacije kombiniraju tradicionalnu praksu promatranja učitelja u učionici s većim naglaskom na rezultate učeničkih testova. Rezultati testova ubacuju se u računalo koje pomoću posebno razvijenog algoritma zvanog „model dodane vrijednosti“ (VAM) pokušava procijeniti koliko je učitelj pridonio postignućima učenika.

Godine 2012. američka vlada je obećala da će novi proces evaluacije voditi zatvaranju zloglasnog jaza između siromašnije djece i njihovih vršnjaka iz imućnijih obitelji. Rečeno nam je da će evaluacije osigurati da najgori učitelji budu izbačeni iz sustava, a rezultati evaluacije će ukazati i na najbolje učitelje, što će osigurati da okruzi mogu dodijeliti najuspješnije učitelje školama s najlošijim učenicima.

Teorija nikad nije bila utemeljena na dokazima.

Zapravo, takve vladine politike nikada nisu postigle svoje akademske ciljeve.

Analiza škola u Chicagu koju je 2010. provelo Sveučilište Chicago došla je do zaključka da se nakon 20 godina reformskih napora jaz između siromašnih i bogatijih povećao.

Istraživanje koje je proveo NPE otkriva: „Čak 83 posto sudionika reklo je da je uključivanje učeničkih rezultata standardiziranih testova negativan utjecalo na poučavanje u učionici“. Učitelji se žale da su pod pritiskom evaluacija primorani fokusirati se na rezultate testova nauštrb odnosa s učenicima. Mnogi misle da novi sustavi evaluacije pokazuju rasne predrasude, a većina misli da nepravedno ciljaju iskusnije školsko osoblje. Drugim riječima, proces koji se čini sasvim objektivnim – uz pomoć računala – daje rezultate slične nejednakostima koje su zajedničke mnogim radnim mjestima.

Što je još gore, učitelji vjeruju da evaluacije temeljene na testovima štete procesu edukacije. Portal Ed Week prenosi: „Učitelji kažu da se sada osjećaju primoranima 'podučavati za test', umjesto da planiraju zabavne ili važne lekcije i provode sate pronalazeći načine da dopru do svojih učenika.

NPE nije jedina organizacija koja otkriva veliko nepovjerenje učitelja prema tim evaluacijama. Prema nedavnoj anketi, 81 posto finalista i dobitnika nagrade State Teachers of the Year ne slaže se sa zahtjevima savezne politike o korištenju rezultata standardiziranih testova u evaluaciji učitelja.

„Roditelji bi trebali dobro promisliti kada političari kažu da mogu koristiti složene računalne programe kako bi prepoznali i riješili se loših učitelja“, upozorava Bruce LEDERMAN.

Ledermanovu ženu, učiteljicu četvrtog razreda, evaluacijski sustav VAM ocijenio je „neefikasnom“ zato što je imala učenika koji je na standardiziranom testu iz matematike postigao rezultat od 98 posto. Da, dobro ste pročitali. Učenik je pogriješio na dva pitanja u trodnevnom testu, ali učiteljica je proglašena neuspješnom zato što joj je računalni program dao „rezultat rasta“ 22 od 100. Isti učenik je, naime, prethodne godine postigao 100 bodova na testu iz matematike za treći razred.

„To pokazuje opasnost od oslanjanja na složene računalne programe za koje se tvrdi da su sposobni predvidjeti uspjeh i ocijeniti uspješnost nečijeg posla“, kaže Lederman.

Rezultati poput ovih prkose zdravom razumu, a stručnjaci sve više progovaraju o nužnosti preispitivanja tih pristupa.

„Duboko sam potresena pretvaranjem poučavanja iz složene profesije koja zahtijeva suptilno rasuđivanje u puko izvođenje određenih ponašanja s nekog popisa“, piše Charlotte DANIELSON u nedavnoj kolumni za Education Week. „Vrijeme je za duboko promišljanje o načinima na koji strukturiramo evaluaciju učitelja.“

Charlotte Danielson je popularna autorica i edukacijska savjetnica čije su knjige o „okvirima za poučavanje“ shematski planovi za evaluaciju učitelja u mnogim školama. Ipak, istraživanje učitelja koje je proveo NPE smatra taj model „nezgrapnim i iscrpljujućim“. Učitelji kažu da aplikacije tih okvira stvaraju evaluacijski sustav u kojem „fragmenti poučavanja dobivaju preveliku važnost kao mjerilo sposobnosti, ali im nedostaje kontekst“.

Suočena s tim u što se pretvorila evaluacija učitelja temeljena na njezinim okvirima, Charlotte Danielson zasigurno proživljava jedan od frankenštajnovskih trenutaka strave i užasa. Doista, Charlotte Danielson je sada shvatila da su aplikacije njezine metode dovele do toga da je poučavanje „svedeno na brojke, procjene i liste, što loše ocjenjuje profesionalnu vrijednost edukatora i podcjenjuje njihovo ukupno samopouzdanje.“

• Alternativno rješenje

 „Teško je, ako ne i nemoguće, izolirati utjecaj jedne individue na učenika zato što je poučavanje kolaborativan i razvojni proces“, pišu stručnjaci za evaluaciju na web stranici Nacionalnog centra za pošteno i otvoreno testiranje, FairTEst.org. Njihova analiza evaluacija učitelja temeljenih na VAM-u pronalazi brojne razloge za napuštanje tog sustava i nikakva opravdanja za njegovo daljnje korištenje.

Nasreću, postoji prilika da se razviju alternative temeljene na onome što ima smisla učiteljima i onome što bi moglo poboljšati učenje učenika.

S donošenjem nove nacionalne edukacijske politike, poznate kao Every Student Succeeds Act, saveznoj vladi je sada zabranjeno zahtijevati od država da koriste rezultate učeničkih testova u evaluaciji učitelja. Zakon omogućuje financiranje država za ulaganje u sustave koji pružaju bolje povratne informacije, ali teret razvijanja tih sustava očito je na pojedinim državama. Što će one napraviti?

Charlotte Danielson sada poziva na „proceduru kolaborativne evaluacije“, uz veći naglasak na stvaranju „kulture u školi pogodne za profesionalno učenje“.

Sami učitelji imaju mnogo vrijednih ideja za to kako mjeriti uspješnost njihova rada i uspješnost njihovih kolega. Možda je vrijeme da ih zakonodavci poslušaju?

Nitko ne sumnja u to da učitelji i zaposlenici bilo koje vrste trebaju biti ocijenjeni i da doista mogu imati koristi od sustava evaluacije koji pruža podršku u profesionalnom razvoju, a javnost ima pravo znati troši li se njezin novac na učitelje koji rade svoj posao i škole koje pružaju kvalitetnu edukaciju.

Korištenje rezultata učeničkih testova da bi se odredile mjere uspjeha učitelja moglo bi nam pružiti nekakav oblik osiguranja da ne bacamo novac, ali to je lažno osiguranje, a u međuvremenu učitelje činimo ogorčenima.

 ........................

NAPOMENA:

• Autor članka je Jeff Bryant, stručnjak za marketinške komunikacije i novinar.
• Izvor: linkedin.com