Tata Knežević

...bili su uključeni u ta zbivanja  i svi su oni pravi heroji. No, najveći heroj ipak je za mene moj tata.

 Sa 14 godina, 1989. otišao je u Zagreb u srednju policijsku školu.  Godine 1993. čim je završio srednju školu, učlanio se u Specijalnu jedinicu policije i kao njen pripadnik od tada je sudjelovao u svim njenim aktivnostima. Te godine imao je samo 18 godina, no unatoč mladosti, hrabrosti mu nije nedostajalo.  Specijalna je policija bila najčešće raspoređivana tamo gdje je najteže i gdje je bila potrebna velika hrabrost i izdržljivost. Te je godine bio na Velebitu gdje je preživio hladnu velebitsku zimu i vruće ljeto na usijanom kamenu, no unatoč teškoćama i opasnostima, bilo mu je, kaže, lijepo i zanimljivo jer su s njim bili prijatelji još iz srednje škole i bili su 'najbolja ekipa'. Toga se najradije sjeća, zajedništva sa prijateljima, bili su kao jedan, zajedno u svim nevoljama, u oskudici i opasnostima, i nikad se nisu svađali.

 Mladići od 18 godina poslani su na Velebit kako bi branili našu državu, jer se znalo da je onaj tko ima nadzor nad Velebitom, u velikoj prednosti. Zato su ustrajali da Velebit ostane u našim rukama. Držali su se zajedno i nitko im ništa nije mogao. Prepričao mi je događaj kako su, kad su dolazili na smjenu od dvadesetak dana, spavali u nekom na brzinu složenom skloništu koje je bilo izrađeno od najlona i granja i na kraju dobro pokriveno velikim slojem snijega koji je neumorno padao. U noći se ništa nije čulo osim pucanja drveća od posljedica strašnih hladnoća. Ujutro bi se probudili pokriveni snijegom. Velebitski vjetrovi odnijeli su njihovo sklonište ma kako se oni trudili da ga učvrste. Pošto je stalno padao snijeg, cijela okolina se bijelila pa su i oni imali bijela odijela da ih neprijatelji teže uoče.

 Bio je tata i na Plitvicama gdje je morao kroz hladnu Koranu gaziti bez ikakve specijalne opreme, samo u vojničkom odijelu i čizmama. No, nije se ni na to žalio jer je uz svoje prijatelje, a i sve je proteklo dobro. On govori kako mu zaista ni zbog čega nije žao jer je krajnji cilj ostvaren, stvaranje neovisne države, naše Republike Hrvatske. I nikad ne govori ružno ni o kome i ni o čemu, govori samo o svojim prijateljima i uspomenama koje će mu ostati zauvijek u sjećanju.  Za sada, kaže, zbog mladosti, spretnosti i dobre kondicije  ne osjeća neke veće posljedice.

 Nakon rata tatina se 'ekipa' razišla, svi su krenuli svojim putem i uključili se u normalan život. Ni njegov  život tada nije stao. Tek tada za njega je, kaže, počeo pravi život. Brzo iza rata upoznao je moju mamu, vjenčali su se i zasnovali obitelj. A onda smo došle mi, njegove kćeri. Nastavio je raditi u policiji, nije umirovljen. U slobodno vrijeme se bavi svime i svačime, trudi se da nama u budućnosti bude bolje. I mnogi njegovi prijatelji  danas marljivo rade, ni njima život nije stao nakon rata. Ta činjenica pobija ono da su svi branitelji u mirovini i da svi samo nešto izmišljaju i traže. No, nisu li ti branitelji zaslužili sve to što traže, a mi danas ne bismo živjeli u državi kakvu poznajemo da nije bilo njih. Ono što mi danas učimo iz povijesti, moj tata je prošao, doživio i vidio vlastitim očima. Ne čuje se često sa svojim prijateljima, no siguran je, da zatreba bilo kakvu pomoć, svi bi oni priskočili bez ijednog pitanja. Tako bi i moj tata za njih učinio. Ipak, dijelili su najgore dane, preživjeli ih zajedno i držali se kao jedno.

Heroji nisu oni ljudi koji su bogati, političari, pjevači, nogometaši... Heroji su naši branitelji, koji su stvorili temelje za stvaranje današnje države. Zbog njih smo sad tu gdje jesmo, u samostalnoj i suverenoj državi o kojoj su naši predci samo sanjali. Naši branitelji su to ostvarili, bez njih ne bismo mogli uživati u današnjoj slobodi. A jedan od tih branitelja je i moj tata na kojeg sam jako ponosna i za mene je on najveći heroj.

..........................

Škola:  Osnovna škola Dragutina Lermana

Adresa:  Požeška 45, 34322 Brestovac

Mentor:  Ivan DŽIDŽIĆ

Učenica: Stela KNEŽEVIĆ, 8. razred

Kategorija: esej

..........................