Školski esej – alat za učenje razmišljanja

Znaš da se ključevi rješenja nalaze u nekim od tih kutija. Prvo pregledaš obilježene kutije i vidiš da ni na jednoj ne piše ono što tebi treba. Onda staneš pred neobilježenima i prisiljen si razmišljati, odabirati, donositi odluke... Ta analogija s kutijama ilustrira razliku između uskladištenoga reproduktivnog  znanja i razmišljanja.

Za reprodiciranje zapamćenih podataka nije potrebno vrijeme za razmišljanje. Ako si popamtio podatke, istreseš ih nabrzaka. Zato se ispitivanje ( i ocjenjivane) često svodi samo na provjeravanje koliko učenik poznaje faktografiju. Samo iznimni učitelji – oni koji učenike uče  razmišljati – bave se njihovim razmišljanjem i razumijevanjem koncepata.

Razmišljanje je, naime, kreativan proces: traži vrijeme za pretpostavljanje, filtriranje, pročišćavanje, uspoređivanje, kombiniranje, potkrepljivanje, razvrstavanje, preslagivanje, reinterpretiranje, stvaranje velike slike, kreiranje, stvaranje nove intelektualne vrijednosti, novih rješenja, objašnjenja... Nema razloga za razmišljanje ako nema problema koji treba riješiti ili koncepta koji treba razumjeti i objasniti. Sjajan alat za učenje razmišljanja je – školski esej.

Tradicionalni školski esej strukturiran je u 5 odlomaka:

Nije važno o kojem je školskome predmetu riječ, kad je riječ o konceptima i učenju razmišljanje, školski je esej uvijek – sjajno rješenje.

Ima, međutim, jedna katastrofalna pogreška kad je riječ o pisanju školskoga eseja kao oblika ispitivanja znanja: u strahu da će ga učenici kod kuće napisati, učitelji temu eseja objave tek na satu pisanja eseja. Upravo zato što je razmišljanje kreativan proces, kvalitetan esej nemoguće je napisati u jednome satu, čak i u jednome danu. Temu učenicima treba najaviti barem tjedan dana unaprijed. Dakako da će učenici kod kuće razmišljati ako unaprijed znaju temu i strukturu eseja. To smo, uostalom, i željeli, zar ne? Ne damo li učenicima potrebno vrijeme za razmišljanje, svi će eseji biti podjednako dosadni, predvidivi i neosobni: mučni učenicima dok ih pišu, mučni nama dok ih čitamo. Besmisleni. Najbolji učitelji daju učenicima dovoljno vremena za prikupljanje podataka, promišljanje o temi i koncipiranje eseja. Ne boje se dopustiti da pri pisanju ispita u obliku školskoga eseja učenici na stolu imaju i koriste svu literaturu za koju oni sami smatraju da im je potrebna (uključujući i tablet s internetom). Esej se NE MOŽE PREPISATI jer je u samoj biti eseja – osobni odabir podataka, osobno promišljanje i zaključivanje.

 Međutim, što ako učenici zlorabe unaprijed zadanu temu pa im im kod kuće netko drugi napiše esej ili ga sklepaju copy-paste metodom pa kompiliraju ili ga naprosto – ukradu? Rješenje je jednostavno, eseje za koje posumnjate da su rezultat prevare nemojte ocijeniti: te učenike pitajte da usmeno objasne koncept ili dijelove eseja te ocijenite njihov usmeni odgovor. A esej neka napišu ponovno.

Odgajamo i školujemo za život, a ne za ocjene. Problemi pred kojim će se naći naši učenici sve su izazovniji i postaje ih gotovo nemoguće rješavati samo zapamćenim znanjima. Razmišljanju raste cijena jednakom brzinom kojom uskladištenim informacijama pada. Kreativno razmišljanje postaje jedna od najvažnijih generičkih kompetencija... Najveći dar koji možete dati svojim učenicima i svojoj djeci jest – naučiti ih razmišljati.

Piše: Dinka JURIČIĆ