Ne umiri u borbi

No, ima nešto što je gore od kroničnoga umora, a to je burnout ili postupno izgaranje na poslu. Riječ je o stresom izazvanoj frustraciji zbog koje gubimo osjećaj smisla onoga što radimo, gasne naš entuzijazam, izblijede ideali,  posumnjamo u sebe i svoje sposobnosti... dignemo ruke od svega. Onima koji samo bez previše emocija i ambicija otaljavaju svoj posao ne događa se burnout. Na poslu izgaraju samo oni kojima je doista stalo do toga što rade, oni najbolji, oni koji daju najviše svjetla...

Kako ne sagorjeti na poslu? Kako uskrsnuti iz vlastitoga pepela ako ti se to ipak dogodi?

Odgovor na oba pitanja je zapravo isti: ugradi kočnicu i traži pomoć.

1) Nitko od nas nema beskonačne zalihe energije da je može rasipati na sve strane. Stvar je u tome da moramo odrediti prioritete, ali tako da naša lista prioriteta nema više od 2-3 cilja kojima ćemo se doista posvetiti. Nećemo srozavati svoje kriterije nastojeći dosegnuti stotinu ciljeva, nego ćemo do kraja suziti broj ciljeva  i fokusirati se na njih. To je golema razlika... Odabiremo prioritete kako bismo u njih mogli usmjeriti svu svoju energiju. Svemu ostalome naprosto moramo naučiti reći NE. Želimo li obaviti više od onoga što možemo, valja nam naučiti delegirati poslove onima koji ih mogu sami obaviti. Naprosto je neodgovorno prema sebi samima raditi umjesto drugih, misliti umjesto drugih, sanjati umjesto drugih. Dok radimo tuđe poslove i rješavamo tuđe probleme, naši čekaju.Izgaraju pretjerano savjesni ljudi jer da misle da poslovi neće biti dobro obavljeni ako ih sami ne obave. Bojimo se da  učenici neće ništa naučiti ako im mi ne objasnimo, ne izvadimo ključne riječi, ne odgovorimo umjesto njih na sva pitanja? Istina je, međutim, da učenici ništa neće naučiti samo ako ništa ne žele naučiti, a to je sasvim drugi problem i uopće ne ne ovisi o našoj vještini objašnjavanja i trudu koji u to ulažemo.

2) Čim osjetimo da ne možemo sami, tražit ćemo pomoć. Snažni smo onoliko koliko je snažna mreža podrške koju smo si izgradili, mreža dragovoljnog davanja i primanja u kojoj razmjenjujemo ideje i iskustva, bodrimo jedni druge i – rastemo. Nikad nije bilo tako lako izgraditi svoju mrežu kolega i prijatelja kao danas kad su nam za to na raspolaganju digitalni alati. Nije, dakle, problem u stvaranju mreže nego u odluci da priznamo svoj problem i zatražimo pomoć kad nam je ona potrebna. U svojoj najnovijoj knjizi Presence Amy Cuddy, psihologinja s Harvard Business School kaže da se stidimo tražiti pomoć samo ako nemamo dovoljno samopouzdanja. Psihologinja Carol Dweck u knjizi MindSet kaže da se stidimo tražiti pomoć ako je naš ego zatvorio i fiksirao naš način razmišljanja i zbog toga ne dopuštamo samima sebi rasti. Nije sramota tražiti pomoć. Sramota je ne učiniti ništa da bismo si pomogli.

Ništa što je u ovome članku bilo rečeno nije nam nepoznato, zar ne? Sve smo to znali... pa ipak izgaramo na poslu. Daniel Goleman je jednom davno, predstavljajući svoju knjigu o emocionalnoj inteligenciji rekao: Možeš postići onoliko koliko želiš učiti. Ne umiri u borbi. Nemoj stati na tome da naučiš preživjeti, nastavi pa nauči i – živjeti.  

Piše: Dinka JURIČIĆ