ZAŠTO VOLIM POUČAVATI
Moj razlog zašto sam učiteljica
Kad bi me upitali što radim u životu, odgovorila bih – „učim“, nakon čega bi obično uslijedio iznenađeni pogled, a ja bih nastavila „zato što poučavam djecu“. Učim zato što poučavam.
Meni je poučavanje puno više od posla; poučavanje je strastvena predanost učenju.
Predanost za koju mislim da dugujemo ne samo samima sebi, nego, još važnije, svojim učenicima.
Svaki dan svoje učenike potičemo da budu znatiželjni u vezi s onim što uče, stoga – ne bismo li to i mi trebali biti?
Ne bismo li trebali biti stalno znatiželjni u vezi s onim što oni već znaju, znatiželjni u vezi s idejama koje uče i znatiželjni u vezi s tim kako možemo strukturirati iskustva koja im omogućuju da shvate matematiku?
Kao učenica osnovne škole, uvijek sam bila odlična u matematici. Na svakom satu matematike, od predškolske dobi do kraja sedmog razreda, imala sam najbolje ocjene i prošla sve ispite s odličnim. Nepotrebno je reći da sam bila vrlo samouvjerena u svoje matematičke sposobnosti. Kao rezultat odličnih ocjena i visokih rezultata na testovima, u osmom razredu stavili su me u napredni razred s drugim učenicima kojima je, kao i meni, išla matematika. Bila sam izuzetno uzbuđena što sam u tom razredu. Smatrala sam da tamo pripadam, uz ostale „izvanredne“ vršnjake.
Bila sam u krivu.
Ono što mi je u tom trenutku izgledalo kao velika čast pretvorilo se u sasvim poražavajuće iskustvo. Od prvog dana učitelj je letio kroz materijal, dok se od mene zahtijevalo da jednostavno zapamtim i recitiram matematičke ideje bez ikakvog razumijevanja onoga što stoji iza njih. Iskreno, ne mogu se sjetiti ni jedne stvari iz matematike koju sam naučila te godine – ne zbog toga što nisam naučila ništa, nego zbog toga što sam bila toliko preplavljena stalnom borbom s gradivom.
Borila sam se kako bih shvatila svaki djelić gradiva iz matematike svakog dana svog osmog razreda. Borila sam se u školi i borila sam se kod kuće sa zadaćom. Borila sam se da zaradim trojku ili, u najgorem slučaju, dvojku. Naposljetku sam izgubila svako samopouzdanje koje sam imala kao netko kome je išla matematika. Nemojte me pogrešno shvatiti, ja slavim pogreške i potičem produktivnu borbu u učionici svaki dan da bi učenici shvatili matematiku i razvili upornost, ali to nije bio taj tip borbe. Uzrok moje borbe je bilo to što nisam bila sposobna matematički povezati ono što sam znala i ono što sam trebala naučiti.
Nakon što sam dobila svoju prvu i jedinu dvojku, završila sam školsku godinu skrhana, s pomisli da sam loša u matematici. Smatrala sam da sam sama kriva za tu dvojku i osjećala se kao da su moji prethodni uspjesi u matematici bili čista prevara; imala sam uspjeha samo zato što je matematika bila jednostavna u nižim razredima.

Kad se osvrnem na to iskustvo, zapitam se koliko je ta godina mogla biti drugačija da je moj učitelj bio znatiželjan u vezi s onim što sam zapravo znala, umjesto da je stalno pretpostavljao da sve već znam i razumijem. Nažalost, ono što nisam shvatila tada je to da sam učenik koji treba znati zašto. „Zašto“ je način na koji ja shvaćam matematiku.
Kada sam odlučila ponovno polagati ispit iz osnovnoškolske matematike u srednjoj školi, imala sam učiteljicu koja mi je osvijestila tu realizaciju. Gospođa Evans je poučavala na način koji mi je pomogao da shvatim što matematičke ideje zaista znače, ona me pustila da se mučim, ali me uvijek usmjerila na pravi put i pomogla mi da uvidim matematičke odnose kako bi shvatila što se događa i, najvažnije od svega, zbog nje sam opet počela vjerovati da sam odlična matematičarka. Njoj je bilo stalo i vjerovala je u mene. Ona mi je vratila učeničko samopouzdanje. To je doista bila godina koja je promijenila moj život i koju nisam zaboravila do današnjeg dana.
Nakon te godine željela sam biti takva osoba drugim ljudima. Željela sam pridonijeti načinu na koji učenici doživljavaju matematiku. Željela sam izgraditi njihovo samopouzdanje – kako bih im pokazala da cijenim njihovo učenje, želim nastaviti učiti za njih te da se istovremeno brinem za njih kao pojedince. Željela sam biti učiteljica.
.......................
NAPOMENA:
- Autorica članka je Kristin Gray – učiteljica matematike petog razreda u osnovnoj školi Richard A. Shields u Lewesu, Delaware. Tijekom svojih 19 godina u edukaciji predavala je matematiku djeci od 5. do 8. razreda. Također je uključena u programe Illustrative Mathematics i Teaching Channel, gdje radi na projektima u kojima razvija matematičke zadatke, programe stručnog usavršavanja i piše o tim iskustvima na svom blogu.
- Izvor: teachingchannel.org
Obrazovanje Montessori moglo bi smanjiti jaz između bogatih i siromašnih
Nedavno smo svoga trogodišnjeg sina upisali u predškolu. Nakon loših…
Društvena osviještenost važnija od ocjena
kanadski obrazovni sustav, nakon čega je ova zemlja dospjela među…
Nastavite graditi svoju mrežu podrške i budite ustrajni
„Nitko od učenika vas ne voli!” „Pa ja i nisam…









