Kako ocijeniti razmišljanje?

Šeherezada je okvrni lik iz „Tisuću i jedne noći“, perzijske zbirke priča nastale vjerojatno u 9. stoljeću, u zlatnome dobu arapske književnosti i znanosti. Postala je kraljica tako što je pričama omamila i nadmudrila kralja Šahrijaru. Taj je kralj, naime, zamrzio žene nakon što mu je supruga bila nevjerna. Svake je noći spavao s drugom djevicom, a u zoru je dao pogubiti kako ga ne bi imala prilike prevariti. Šeherezada je bila jedna od tih djevica za jednu noć. Kralju je te noći počela pričati priču, ali ju je prekinula baš na najzanimljivijem dijelu jer je počelo svitati. Kralj joj je poštedio život jer želio čuti nastavak. Sljedeće je noći mu Šeherezada dovršila priču, ali kako je do svanuća bilo još vremena, odmah je započela novu... i opet ju je zora prekinula baš na najzanimljivijem mjestu... Nakon tisuću i jedne noći ispunjene pričama, kralj Šahrijar oženio se Šeherezadom.

Zbirku su Europljani počeli prevoditi u 18. stoljeću. Najpoznatije priče (na primjer one o Aladinu i čarobnoj svjetiljci ili o Ali babi i četrdeset razbojnika) nisu bile dio izvorne zbirke, nego su ih prevoditelji naknadno dodavali...

Sve dosad rečeno o bile su činjenice, podatci. Kad je o lektiri riječ, činjenice učenici obično kopiraju s interneta i onih zaglupljujućih web stranica s prepričcima i „interpretacijama“ književnih djela.   Ako misle da trebaju znati samo činjenice, nemaju potrebu čitati knjige: do činjenica mogu doći i na lakše načine.

I u drugim predmetima učenici obično gube puno vremena memorirajući hrpe činjenica zato što očekuju da će poznavanje mnoštva činjenica biti nagrađeno boljom ocjenom. Na žalost, često je doista tako: ne postoje neki čvrsti, objektivni kriteriji za ocjenjivanje kritičkog, problemskog ili kreativnoga mišljenja. Mnogo je lakše ocijeniti količinu činjenica koje učenik poznaje, nego ocijeniti  način na koji razmišlja. I neusporedivo je brže.

Razmišljati znači istraživati, uočavati, uspoređivati, povezivati, zaključivati, procjenjivati... a to traži puno vremena, mira, ozračje koje potiče one koji postavljaju pitanja i razmišljaju. Usporediti Tisuću i jednu noć s Decameronom znači, na primjer, otkriti da se zlatno doba arapske književnosti i kulture vremenski poklapa s razdobljem koje se u Europi zvalo srednjim vijekom, a da se razvoj humanizma i renesanse (vremena kad je nastao Decameron) poklapa sa završetkom arapskog zlatnog doba. I jedno i drugo djelo nastalo je u zlatno doba različitih kultura. Koje je vrijednosti promoviralo? Povezati znači, na primjer, razumjeti povijesne razloge koji su doveli do završetka zlatnoga doba jedne kulture i početka zlatnoga doba u drugoj te posljedice koje je to imalo u svijetu umjetnosti i znanosti. Povezati znači, na primjer, uočiti konceptualne sličnosti u strukturi Tisuću i jedne noći i Decamerona i, možda, Andrićeve Proklete avlije. Uočiti znači, na primjer, da isti koncept koji je primijenila Šeherezada koriste romani u nastavcima i televizijske trakavice... Povezati s osobnim iskustvom znači (na primjer) shvatiti praktičnu mudrost samomotivranja i zaključiti da je lakše svaki dan dotjerati i doraditi jučerašnji posao pa onda započeti novi, nego svaki dan počinjati novi posao i isti ga dan dovršiti... U tom drugom slučaju, nedostaje – noć. Ona noć kad se stvari u glavi slegnu, kad sinu nove ideje pa se ujutro primijene i na puno bolji način završi ono što je jučer započeto. Procijeniti znači, na primjer, odvagati i argumentirati zašto je čitanje neke bajke bilo korisnije od gledanja njezine filmske inačice... ili zašto je bilo upravo obratno. I tako u beskraj...

Kad se krene razmišljati, nitko pojma nema kamo bi to sve moglo dovesti. Nema unaprijed zadanih odgovora. Razmišjanje je kreativan proces... Sjetite se one Einsteinove misli: Znanje (činjenice) nas može odvesti od točke A do točke B, a mašta nas može odvesti kamo god poželimo. Učenci vole razmišljati jer mogu koristiti kotačiće u svojoj glavi, kombinirati, praviti strateške planove i propitkivati ih, pretpostavljati, eksperimentirati... rasti... Razmišljanje je zapravo oblik gemifikacije. A nitko još dosad nije smislio način kako ocjenjivati gemifikaciju.

Kako ocijeniti razmišljanje učenika? Kako roditelju čije dijete poput Googlea zna svu silu činjenica objasniti da to nije dovoljno za odličnu ocjenu jer ja mislim da njegovo dijete ne zna razmišljati? Sjajno je što su zadana očekivana postignuća, ali njih – baš kao i razmišljanje – svatko čita i razumije ovisno o vlastitim kompetencijama i filtrima. Ocjena za razmišljanje nužno je obojena subjektivnošću. Savjesni se učitelj nalazi pred istom dilemom kao i prije: tko sam ja da ocjenjujem način na koji netko razmišlja? Mogu li učeniku koji je uložio silan trud da nešto zapamti dati slabiju ocjenu nego onomu tko je samo čeprkao po podatcima, kreativno ih povezivao, igrao se njima... ukratko: razmišljao?

Piše: Dinka JURIČIĆ