Najdužu planinarsku stazu na svijetu testira Nikola Horvat!

To Horvatovo hodanje i iskustva, događaje na putu bilježi Južnokorejska nacionalna televizija, jer Nikola je izabran među nekoliko tisuća kandidata koji su se prijavili. A PACIFIC CREST TRAIL u brojkama je ovo:

• 149.174 vertikalna uspona,
• 148.742 vertikalna spuštanja,
• 150 dana,
• 24 nacionalne šume,
• 7 nacionalnih parkova,
• 3 države,
• 2 noge, 1 čovjek i 1 put!

■  NIKOLA JE 27. SRPNJA 2016 OBJAVIO OVAJ TEKST. BIO 82 DANA NA PUTU.

Budilica je uzaludno zvonila u 5:30. Ustao sam tek u 6:30. Po noći me pak ulovila velika glad pa sam pelješio po bear canisteru. Ipak, morao sam paziti jer nemam puno. U 7:30 sam hodao, kako to i biva uskoro sam napravio pauzu za doručak.

Krajolik se brzo mijenjao. Šume su počele dominirati nad sierrolikim stijenjakom. Naime, to čovjeka pomalo i zbuni jer promijena se dogodila praktički preko noći.

U 12 sam stao ručari pokraj potočića. Jeo sam dobro i puno, a potom i malo odrijemao. Oko mene je u svakom trenutku bilo barem sto muha. Živa najezda. Drijemajući pokrio sam se maramom i kapom da mi ne slijeću na lice. Srećom, nije bilo komaraca.

U 14 sam nastavio, a teren je bio sve samo ne ravan. Noge su davale 800%. U takvim trenucima nije lako i potrebno je puno psihičke energije da se ostane fokusiran na brzu hodnju. 

Sreo sam i Irelanda i Shiloa, a u prašini podno mene stalno sam vidio otiske Brooks Cascadia tenisica. Takve nosi Matt. Da stvar bude konkretnija uz te otiske vdio sam i otiske Wild catsica kakve nosi Jeff. Miljama sam ih uočavao na stazi. Ne, to ne može biti slučajnost. Otisci su svježi. Mora da su blizu. Pokušavam biti brz, ali više ne ide. Tijelo se izmorilo. Poslijepodne ritam nekako uvijek padne. 

Oko 18 iz suprotnog smjera naišli su Steffan i Matt Deyong. Iznenađenje s obje strane. Preskočili su od Sonora Passa do South Lake Tahoe pa sada odrađuju u kontra smjeru. Lijepo smo se napričali. Nastavio sam hodnju i uskoro stigao u kamp pokraj jezera. Komaraca ne nedostaje i jako su uporni. Brojim hranu i situacija je ponovno mršava. Konstantno sam gladan. Tijelo mi traži šećer, ali toga baš nemam. 

Sutra nastavljam lov na Matta i Jeffa i nadam se da će noge bolje raditi, no bojim se da je moje stanje uzrokovano nedostatkom hrane.

■  21. SRPNJA 2016. 81. DAN.

Noć je bila vjetrovita i jako hladna. Osjećalo se da sam došao na malo drugačije mjesto, no sinoć to nisam primjetio. Navio sam budilicu u 5, ali sam ignorirao. K tome, loše sam spavao. Ustao sam u 6:20 i u 7:10 sam bio na trailu. Odmah je uslijedio uspon od 370 m. Pojeo sam jednu čokoladicu za energiju. Možda je bila i zadnja. Krajolik je ovdje bio posve drugačiji od Sierra. Bez drveća, pustinja bez vode, vjetrovito i hladno. Ovo je izgledalo poput limba između stijenja Sierra i šuma Sjeverne Kalifornije.

Trebao sam prevaliti 9 milja da bih došao do Sonora Passa – neslužbene granice sjeverne Kalifornije. Žurio sam jer sam morao ići po hranu u grad. 

Do Sonor Passa smo zajedno došli Peter Pan iz Poljske, Up i ja. Tu smo zatekli Nicolu i još par hikera. Odmah mi rekoše da su Matt i Jeff otišli  prije deset minuta. Iznenadih se i obradovah se. Ipak, razgovor je krenuo na hranu. Požalio sam se da oskudjevam i da moram u grad. S obzirom da tamo stoji kamion koji čuva kutije za hikere koji posluju s tom firmom tamo ima i hiker box. Malo sam pronjuškao i uz nagovor hikerica uzeo hrane da ne moram u grad. Bilo je tu krumpira, sjemenki, malo bombona. Pravo čudo, pomislih. Minutu prije nego krenuh do kamiona su došli Švicarci. Dva para starijih hikera koje sam upoznao u Yosemiteu. Imali su dvije kutije u kamionu. Izvadivši ih počeli su sortirati i bacati Mountain house pakete na pod. Pitaše me želim li ih. To je  dehidrirana, jako kalorična i ukusna hrana. Naravno da želim, rekoh. Došao je i Peter Pan pa sam i njemu nešto dao. Sve u svemu lijepo sam se opskrbio. E to je bilo čudo. Zahvalio sam se i popričao s darežljivim Švicarcima. 

Krenuo sam dalje. Bijaše naporno, a valjalo je prijeći 12 milja.

OVDJE MOŽETE PRATITI Nikolu HORVATA!