Zaglibljeni u horizontali

Fadil Hadžić je 1970. snimio film Idu dani, svojevrsnu hrvatsku inačicu tada vrlo aktualne Beckettove antidrame U očekivanju Godota. Za razliku od prave drame, u kojoj likovi žive, vrte radnju, mrse sukobe i pokušavaju ih razmrsiti... u antidrami, drami apsurda, likovi su – čekači. Čekaju da im se dogodi život, da im smisao odnekud padne u krilo. Dakako, ne dočekaju ni jedno ni drugo. Samo traju, a dani idu. Najdojmljiviji dio te priče o besmislu je ciganski trio s pjesmom Idu dani i Tinovo (Ivica Vidović) posezanje za lisnicom da plati izvođačima.

Mogla bih taj video gledati milijun puta i milijun se puta iznova čuditi koliko je životne pouke u njemu: prazan i pasivan gutaš besmislice kojima te život šopa. I plaćaš za njih. Zašto? Zato što si gladan smisla... Smisao ne možeš pronaći na policama trgovina, na njima su naslagane besmislice. A besmislice su poput brze hrane: dobro začinjene, privlačne, zasitne i – nezdrave. I tako, idu dani, grickaš besmislice i – traješ. Svatko od nas ima dana kad zaglibi u horizontali i u tom nam se blatu razmoče snovi, otupe vještine, rastopi motivacija i sve smo gladniji smisla što dublje tonemo u besmisao. Takvo naše stanje koristi samo – trgovcima.

Legendarni perzijski filozof Zaratustra živio je tisuću godina prije Krista, a glavna je tema njegove filozofije, kažu, bila filozofija životnoga križa. Taj se metaforički križ sastojao, kao i svaki drugi križ, od dviju greda. Horizontalna greda je bučna vreva sadašnjosti: ljubavi, bolesti, uživanja, problema, poslova, svega onoga u čemu se svaki dan vrtimo, nadmećemo s drugima želeći biti bolji, uspješniji, voljeniji, želeći preživjeti... Vertikalna je greda tiha, osobna, greda uranjanja u sebe, potrage za smislom života, višega JA prema kojemu rastemo, to je greda naših zanosa, strasti, naše kreativnosti, unutarnje motivacije.  

Ljudi s kojima imamo problema uvijek su oni zaglibljeni u horizontalu. I učenici s kojima imamo problema su oni zaglibljeni u horizontalu. Ne vide smisla ni u čemu što od njih tražimo. Ne daju se pokrenuti, a i kad ih pokrenemo, brzo izgube interes, ne žele ulagati napora ni vremena, donekle ih u školi zanima tek nabrzinu dobivena petica. I tu počinje druga priča, priča o učiteljskom pozivu. On donekle podsjeća na onu biblijsku parabolu o izgubljenoj ovci i pastiru koji se više veseli kad nju pronađe nego cijelome stadu ovaca koje ga prate.

Učitelj koji svoj posao doživljava kao poziv, razlikuje se od ostalih dobrih učitelja samo po kretanju vertikalom. On svojim učenicima pomaže u potrazi za smislom.

Piše: Dinka JURIČIĆ